MLP-U - Do zvijezda uživo! Chui u posjeti kod Tijardovića

U deset sati i jednu minutu , dvadesetog dana u Ožujku, sunčanog i rascvjetalog jutra, stiglo nam je Proljeće.
Istog dana u dvadeset sati dvorana Tijardović pretvorila se u lansirnu rampu.

Ugodno smješteni čekali smo da se pokrene jedna od zagrebačkih glazbenih Raketa. Naime tako se popularno nazivaju Richterovi neboderi, poznati i pod nazivom Rakete, tri su stambene zgrade u zagrebačkom kvartu Vrbik, izgrađene u brutalističkom stilu (adresa Zeleni trg).

Najviša od tri zgrade visoka je 70 metara. U početku su sva tri nebodera trebali biti iste visine, ali je uočeno kako dva vanjska presijecaju put TV i radio-odašiljačima, pa su izgrađeni do primjerene visine.
Upravo dva od tri nebodera nalaze se na omotu novog albuma koji nam je došao predstaviti u Split zagrebački glazbeni sastav Chui poznat po spoju jazza, funka, elektronike, eksperimentalnog rocka, intimističkog ambijenta i koječega još.

Na omotu vidimo jednu od Raketa kako se upravo odlijepila od Zemlje i potiskom snažnih motora lebdi u levitaciji s obećanjem ljubičaste izmaglice (na engleskom Purple haze), dok je druga Raketa još prikovana za zagrebačko tlo i pun mjesec iznad nje jedini joj je putokaz u nebo.

Vizual omota potpisuje Marko Babić (Artplakata).

A cijeli uvod u osvrt na ovaj koncert u Splitu s pričom o vizualu zadnjeg albuma je zbog toga što u ovom slučaju imamo sinesteziju slike i zvuka, te što je od samog početka djelovanja ovog benda grafički vizualni element integriran u njihov izričaj.

Chui tako glazbeno i u slici njeguje spoj tradicije izdanja na vinilu i minuciozne posvećenosti svakom vizualnom detalju pri izdavanju ploča.

Njihov sedmi studijski album “Do zvijezda” izašao je u Lipnju prošle godine . Posada ga je došla predstaviti.
Na komandnom mostu konzole je i dalje kapetan duge plovidbe Toni Starešinić, uz melodioznog navigatora Vojkana Jocića na saksofonu, usredotočeni Konrad Lovrenčić impregnira i boji zvučnu stazu na basu dok kompleksnu ritmiku stroja nadzire Ivan Levačić.

Na albumu se po prvi put pojavljuje prava brass sekcija, podrška kolega iz Jazz orkestra HRT-a, Luku Žužića na trombonu i Mihovila Gyoreka na bariton saksofonu te zbor Izvor.
Novost na albumu su i udaraljke, zahvaljujući gostovanju Nenada Kovačića koji nažalost nije stigao u Split.

Valja napomenuti da se u publici nalazi i dvojac s nevidljivim kormilarom koji se zove Valentino Bošković . Ovi putnici odavno su ispalili “roketu” koja je nam iz dubokog svemira šalje koordinate za ovu navigaciju. K tome valja nadodati da je tu i Mak Murtič koji dirigira Mimika orchestrom u kojem sviraju spomenuti Luka Žužić, Nenad Kovačić, te Vojkan Jocić lovac na muziku sfera.

Graja se pretvorila u pljesak, a onda je tišina pozdravila kvartet na sceni.
Na rubu horizonta činela i sintetičke orgulje otvorili su ceremoniju koja se galopirajućim tempom krenula rastvarati poput rafinirane zvučne izmaglice u kojoj saksofon klizi kao zlatni letač i pozdravlja kolegu srebrnog letača obećavajući mu da će sa Plavim Planetom biti sve u redu, bar dok traje svirka.
I krenulo je !

„Do zvijezda“ je otvorio put pred nama i ništa nas više ne sprječava da osjetimo svjetlosne pramenove mliječnog puta kako se spiralno okreću unisono spojeni sa bestežinskom lakoćom leta koji izlazi iz mirisa proljetnih cvjetova, Javljaju sa Marsota da je to vonj koji jako ljubi ritki zrak.
Tu se Koni i Levi igraju sa pjenom kozmičkih valova po kojima surfaju srebrni i zlatni tragovi zvuka.

Kad smo se teleportirali u intergalaktički zvjezdani roj pozdravio nas je Toni Starešinić:

Dobro došli u „Put do zvijezda“!
Ovaj put smo došli sa pojačanjem, s nama su Luka i Mihael Nećemo svirati samo stvari sa zadnjeg albuma, nego smo i neke stare stvari preuredili i izneredili, prva koju ćemo odsvirati je uspješnica „Sila mi je“.

Jen , dva tri i bubanj praši, a trojka duhača se hrabro i sigurno pridružuje i grabi, te vodi ovaj novonastali sekstet na rub pozornice sa kojeg se sliva silni slap zvukova koji puni dvoranu zlatnim zvukom dok se potpuno ne utopimo odnosno stopimo.

E u ovoj točci je mapirano novo zborno mjesto na koje se nikada prije nismo susreli. Pali se odmah, „Ex machina“ koju Vojkan herojski vodi u dematerijalizaciju ka čistoj iskrenoj emociji u društvu svojih kolega iz Jazz orkestra.
Makina je zbilja odvalila plafon, a i svojim vibracijama zatitrala cijeli prostor u doslovnom smislu, Konijev bas odašilje takve vibracije da se zidovi Tijardovića tresu, a onda u jednom trenutku sve se smiruje i Toni orguljama kao da prizemljuje suptilni dim kroz koji prolazi rezolutni bas, a onda temu prihvaćaju duhaći i dižu iz magle sve do oblaka u visine, a bubanj majstora Levija otvara prostor na još višu razinu.

Vojkan ne odustaje i u svakom taktu preotima epitet najljepšeg . Sve vodi u finale čije korake broji bas, a orgulje stvaraju temelj i arhitektoniku .

Moćni duhaći trio vraća na temu iz koje ulazimo direktno kod “Boga hrvatskog doma” i varijacije dvaju saksofona i trombona proizvode efekt fontane u vrtu palače.
Iz bogatstva zvukoskoka oplemenjuje se čitava sala i kad se Toni popeo na vrh sculpture koja resi fontanu nota krenuo je vertigo na orguljama koji Levi dodatno rotira palicama, a Vojkan pojačava vrtoglavicu.

Čim smo shvatili da smo na rubu s kojeg nema spasa i da je pad siguran, pojačava se intenzitet duhača koji transformira rotaciju u akrobatski ples i onda shvatiš da je to što doživljavaš sasvim normalno zbog brzine s kojom se odljepljujemo od zemlje te da smo i dalje u sigurnoj fotelji ili u imaginarnoj astronautskoj sjedalici.

Prelazimo u „Svemir ima novi pozivni“ .
Skladba koja je zbilja poletila u svemir ukrcana u minijaturni satelit. Počinje na basu kojeg prihvaćaju limeni rascvjetali trojkani, a frekventno polje što prijenosi pozive izlazi iz Tonijevih loopova dok hipnotsko biranje brojeva repetiraju gosti Mihovil, Luka, Vojkan je već u solažama koje uzemljuje bas, a bubanj ostavlja raketni trag iz pozadine.

E ovdje su i Valentino i Star trek već bili, a Toni samo minja frekvenciju i šalje poruku posadi.

Ima li svemir pozivni broj ?
Ako se neko javi što ćemo saznati?

„Vozi dalje“ i Mihaelov izvrstan solo na bariton saksofonu kao i Lukin na trombonu.
I novi ambijent je oko nas. Nalazimo se u sigurnom transporteru koji vozi po nepoznatom nenastanjenom planetu na kojeg smo stigli.
Krećemo se po uzavreloj pustinji. Toni servira osvježavajući koktel konstruiran hologramom na klavijaturama, zaustavljaju se na kratko, jer nisu se adaptirali na dinamiku tla preko kojeg prolaze, a iskustvo pojačavaju „Tvrdi sicevi“, R2-D2 prilazi iz daljine, te na svom prepoznatljivom jeziku uvodi u feštu nalik na iznenadnu povorku brazilske karnevalske povorke u pratnji rasplesanih jurišnika otpisanih sa zvijezde koja uništava druge planete, tu su i klonovi, te cijela menažerija razbojnika sa Tatooina.

Nakon ovog glazbenog halucinantnog ludila Toni smiruje malo situaciju, te predstavlja ekipu dok oduševljena publika plješće svakom ponaosob i nema druge nego „Prženje“ u kojem doživljavamo širinu i raznolikost obogaćenu pojačanjem na trombonu i bariton saksofonu.
Prže se dionice i šaltaju brzine i pregrupiraju formacije glazbe koja nastaje u trenu. Glazba koja je gusta i koncentrirana do skoka u warp pogon i nazad.
U ovoj vrelini gube se granice pojedinih izvora zvuka te se stvaraju legure novih plemenitih metala koji nas mogu zajedno sa cijelom zgradom ponovno podignuti u svemir.

Idemo dalje, a tamo iza neimenovane crne rupe nas čeka „Malj“ spreman da porazbija svaku sumnju u brutalnu konkretnost transformacije urbanog moderniteta u zvuk kojeg primamo iz slušalica bežično spojenih sa našim pametnim telefonom.
Samo što ovo nije preslušavanje albuma, ovo je živo u živo na živo.
Vrtim taj betonski san podignut u svemir na rekategorizacijskoj ploči mog unutrašnjeg ekrana i mislim se kako je stvarno ta kockica u svemir ponijela tonski zapis, singl “Svemir ima novi pozivni” ugrađen je u memoriju prvog hrvatskog satelita te je prva hrvatska pjesma u svemiru, koju je u subotu 21. prosinca 2024. u svemir lansirao CroCube tim na čelu s Danielom Jović .

Vojkan u zadnjem taktu dematerjalizira malji sa legendarnom temom „A Love Supreme“, Johna Coltrena. Chui bez zbora Izvor čiji su glasovi otisnuti na vinilu kreće s klasikom u svojoj interpretaciji.
Čujemo glasovnu poruku koju je autor u originalu izgovorio na saksofonu naslonivši se na bas dionicu, a onda su ljudski glasovi zaplovili oceanom prepunom svjetlećih planktona.
Toni je ispustio glasove kroz opremu na kontrolnom tornju konzole i poruka je poslana. Ovog puta ljubavni štim svemira širi se ko inplozija topline između nas, istovremeno podsjećajući na veličinu Jazz pionira koji su transformirali rasizam i robovlasništvo snagom ljepote najrafiniranijih emocija svijetlosti ostavljajući nama sada i ovdje baštinu iz koje se crpi pogonsko gorivo za optimizam i ljudskost usprkos svim nepravdama.

Nastavlja se bravurozni orguljaški solo i polako ulazi u interijer Rakete u kojoj spavaju brojne jedinice biomase izložene konstantnom programiranju i reprogramiranju.

Saksofon razmiče zavjesu i svitanje se približava, jer ponavlja se izgovorena melodija uz podršku uzbuđenog ritma srca na bubnju i basu. Poziv da se podignemo iz zatvorenih urbanističkih spavaonica, sve do slobode u kojoj nema nejednakosti i nasilja nego čista i jasna ljubav bez laganja i manipulacije.

Večer je dosegla vrh u vrhunaravnom slavljenu vrhovne ljubavi. Susret je bio blizak i stvaran bez razvrstavanja.

Za sami kraj na valu ovacija izveden je „Chui’s Waltz“ koji je uveličao „The Second Arrival“ (tako se zove album sa kojeg je ova skladba), odnosno povratak glazbenika na pozornicu.

Ova izvedba je zakucala tricu u koš svemirske crvotočine i provozala nas brzinom bržom od svijetla i zvuka kroz spužvu do koje niti jedan ronioc ne može doći jer je veća od kozmosa.

Solo dionica na bubnju pojasnila nam je koliko je trebalo labirintskih problema riješiti da bi se ušlo u dom u kojem je Ivo Tijardovič domaćin svim putnicima kroz vrijeme i prostor.

Vidjeli smo predivne salone i štale s najboljim konjima za galop po zvijezdama u nama i oko nas.
Nema odustajanja od cilja koji nam neprestano otvara nove portale i tjera nas da nastavimo dalje u susret ovom i još mnogim proljećima.

Hvala Chui i ekipa i svi koji ste posjetili ovaj koncert te veliko hvala organizaciji i ekipi Koncertne dvorane Ive Tijardovića Ponekad doživljaj bude toliko intenzivan, snažan i gust da je potrebno vrijeme da se sve slegne i smiri u nama, te da iz te pozicije pogledamo unazad prema samom događaju.

Kritike i zamjerke se tako pokažu kao neka vrsta intelektualne samoobrane i kočnice pri prepuštanju slavlju glazbe i života.

Naime kad kreneš na koncert sa zadatkom da napišeš osvrt na koncert pojavljuju ti se rečenice koje glase: Jedino što mi je smetalo je to što je u prednjim redovima zvuk bio preglasan za moja mjerila i što je na toj poziciji prijetila distorzija zvuka.

Kada sam saznao od Konrada Lovrenčića koji je svirao bas da se on nije smio micati na pozornici jer bi promjena pozicije stvorila neugodne mikrofonije, te da je sam instrument bio potišan više nego obično, shvatio sam koliko je izazova bilo potrebno savladati da bi se dobio pristojan zvuk na ovom koncertu.

Kvalitetan i organizirani zvuk sam najbolje i najjasnije doživio na balkonu dvorane. Taj zvuk ne samo da je donio jedan snažan zamah u decibelima nego se organizacija tog konkretnog zvuka koji je kompozicijski komprimiran i masivan, te dopire duboko u podsvijest, bavi se nečim što se nalazi neimenovano u meni, pa mi je trebalo jako dugo da se slegnu dojmovi i procesuira doživljeno na koncertu.

Album sam preslušao tek nakon koncerta što smatram za pravu privilegiju, jer izuzetno cijenim žive nastupe, te ako mogu komuniciram s glazbenicima i glazbom isključivo na taj način bez mogućnosti da stisnem repeat .
Ako imam priliku poslušati bend s izvedbom novog materijala prvo uživo, pa onda album, ne dvojim nimalo i takve prilike ne propuštam.

A valja spomenuti da su doprinosi Nenada Kovačevića i zbora Izvor uvelike drugačiji od izvedbi na ovom koncertu. Danima su mi se vraćali flash beckovi s koncerta u susretu sa studijskim materijalom i postepeno od doživljaja pretvarali u riječi.

Chui je ekipa koja svira u zbilja širokom spektru prostora, dvorana…
A ambijenti u velikome definiraju doživljaj. Glazbenici koji su nastupili sviraju u brojnim drugim kombinacijama i dolaze iz različitih beckgrounda što daje Chuiu posebnu aromu koju je teško definirati. Chui apsorbira u svojoj glazbi sijaset raznorodnih iskustava koja mogu i jesu bliska šarolikoj publici koja ima drugačije glazbene interese.

Vraćam se na omot promoviranog albuma koji nam posredno objašnjava kakva čarolija može nastati iz miksa stavljenog u čvrsti postmodernistički okvir.

Ovdje se nije plesalo, niti pratilo koncert na nogama, zbog toga je prevladala jedna drugačija vrsta interakcije s publikom koja je u ovoj prilici krenula u koncentriranje drugačije od klupske atmosfere. Mislim da je upravo zbog toga fokus bio usmjeren potpuno na glazbu u prostoru organizirane kompozicije te prezentiran kao neka vrsta recitala zapakiranog u čvrste konture imaginarnog armiranog betonskog kubusa koji jezdi prostranstvima ne dodirujući tlo, a istovremeno je čvrsto vezan za matičnu letjelicu Zemlju.
File sa koncerta se još uvijek u meni download-a.

Playlista: