Jedno ne baš retoričko pitanje uvijek visi u zraku kad se pokušavaju sublimirati utisci, kanalizirati misli, da bi se na „papir“ bacilo nešto konkretno, opipljivo.
Gdje je ta tanka, nevidljiva linija koja odvaja subjektivno od objektivnog?
Tko je u stanju biti toliko discipliniran i ima dovoljno znanja, da odvoji ono svoje osobno od stvarnog, dakako, ako razlika postoji. I da, tko je taj tko će reći da ta razlika postoji?
Ovom vrtnjom u krug se ne dolazi daleko, jer u biti, ma koliko objektivno pokušali sagledati, promatramo svojim očima, osjećamo svojim čulima, dakle, subjektivno je objektivno, objektivno je subjektivno!
I tu bi trebalo završiti kontemplaciju nikad razjašnjenog i uvijek spornog pristupa nekoj tematici.
Chui je iz mog, osobnog kuta najbolji primjer za to. Gledao sam ih nebrojeno puta, većina njihovih albuma je na portalu u obliku recenzije, MLP-U emisija i ni jedan tekst nema sjenu, sumnju ili ikakvu vrst negacije u prihvaćanju onoga što rade.
Da li to znači da neselektivno prihvaćam sve što dolazi od njih?
Pa, ispada tako, iako nastojim svim silama se othrvati onom osobnom i postaviti bar neke granice do koje ide ta „osobna objektivnost“.
Nažalost, to je bilo nemoguće na koncertu kojim je Chui zatvorio Split at Night Jazz Festival, jer na prvu su nas razoružali najavom set liste, a kad je sve skupa krenulo, onda je ta set lista ne samo pokazala svoje pravo eklektičko/fuzijsko/ambijentalno lice, već nas uhvatila oko pasa i povukla u nepregledna prostranstva glazbene eklektike, u kojem caruje ZVUK!
Kombinirajući muziku za film „Berlin“, s materijalom s prošlih albuma i najavom novog, te pažljivim odabirom kompozicija, Chui je dva sata „darivanja atmosfere“ kondenzirao u par minuta svijesti, tih par minuta kad se zapitamo, nemoguće, pa tek su počeli?!
Kompaktnost, pa i unificiranost odabranih kompozicija, čiji su tempo nametnule prve, odnosno skraćeni „Berlin“, se nije razbila ni ulijetanjem kompozicija iz ranog opusa, „Night“, a ni izvedbom nove, još neizdane, „In the stars“ (ako sam dobro zapamtio).
Drugim riječima, Chui je ponovo iznenadio, ponovo je pametnim, da ne upotrijebim koju drugu riječ, izborom kompozicija posložio večer da nam pruži ono što samo veliki mogu, negaciju protoka vremena.
Da, set lista je tom odigrala presudnu ulogu, i stoga, prst gore za junakinju večeri!
Bio je to iskorak, možda ne evolucija koja mijenja sve dotadašnje, ali, promjena unutar, ali i van izričaja.
Samo mijena stalna jest, jest imperativ svakog kreativnog bića. Ono novo i ako i izgleda loše, je daleko bolje i poželjnije od dosadne reciklaže. Uostalom, povijest nas je naučila, iz toliko primjera, da to neprihvaćeno novo, protokom vremena postaje vrhunac ili opusa iii pak ere.
Ne jednom!
Stoga, dok Chui bude gazio granice eklektike i razbijao okove žanrova, dotle će i postojati.
Ubacujući u miks jazz, fuziju, Kraut, (Zeuhl?), imajući u primozgu Mahavishnu Orchestra, King Crimson, Klaus Schulzea i Tangerine Dream, i provlačeći taj komplot utjecaja kroz vlastiti filter u finalnom izričaju, ne govorimo o djelovanju unutar nekog žanra, jer oni su svi razbijeni, već govorimo o žanru za sebe, a taj si luksuz, privilegiju, mogu priuštiti samo veliki.
Chui jest velik, ma koliko šutjeli o tome!
