Napokon Split ima novi klub. Nakon što smo zajedničkom krivicom bez sprovoda i cvijeća pokopali Circus, Quasimodo, Judino Drvo, O Haru i ostale, novi koncertni prostor je bio nasušna potreba kao ‘sigurna kuća’ za zlostavljani nam rokenrol. Za grad i dušu stanovnika to je važnije od obnove Žnjanskog platoa ili izgradnje pomoćnih terena Hajduka.
Porat je nedavno otvorio vrata svoje kapije koncertom Bijelog Dugmeta, ali ovo je bilo prvi put da se koncert dešavao u zatvorenom prostoru, pa su očekivanja bila tim veća.
Kao i svaku pravu ‘stvar’ (a i sigurnu kuću) nije ih lako pronaći, dok neki taksisti se još i sada izgubljeno vrte po Stinicama tražeći izlaz.
Prostor me podsjeća na onaj nesretni klub u podnožju Spaladium Arene koji je izdržao koliko i prosječni trener na klupi NK Solina. Visoki stropovi kao i tamo, za još jedan kat nisu obećavali dobru difrakciju i disperziju zvuka, no, o tome nisam sudio dok nije počeo koncert.
Dugački šankovi s obe strane su omogućili izbjegavanje gužve, uz cijene pića od 3 eura za vodu do 5 eura za po litre pive u jednokratnoj plastičnoj čaši. Nadam se da će s vremenom prijeći na čvrste suvenirske čaše s kaucijom o kojima sam više puta pisao.
Znatiželja za otkrivanjem novog kluba u gradu je privukla po mojoj procjeni oko 789 osoba, mahom starijih od 30, dok sam klub bi ih mogao nagurati još toliko.
Ali ta znatiželja se gotovo identično dijelila ili umnožila sa samom željom za konačnim upoznavanjem ovog mitskog bića na našim prostorima zvanim Laibach.
Rođen je u Slovenskom Trbovlju one godine 1980. ključne za svijet koju su obilježile smrt Iana Curtisa, John Lennona, druga Tita i ostavile mjesto za rođenje Laibacha i jednoga mene, Davora Bobanca.
Dok nisu službeno izdali album u Jugi već su bili zabranjeni zbog opasnosti od utjecaja na svjedoke vremena u kojem se živilo. Jer ipak: “Mi smo more krvi prolili za bratstvo i jedinstvo naših naroda. E nećemo nikome dozvoliti da nas dira ili da nam ruje iznutra, da se ruši to bratstvo i jedinstvo.” Podsjetili su nas Laibach na govor druga Tita razdraganoj gomili na Splitskoj rivi 07.05.1962. kojeg su često ugošćivali na svojim nastupima tijekom godina.
Jednom čak i uz podlogu porno filma zbog kojeg ih je milicija na silu sklonila s bine, a nedugo zatim vlasti zabranile nastup i njihovo ime. Laibach je inače srednjovjekovni naziv za Ljubljanu kojeg su reaktivirali nacisti.
Nekome bi to prekinulo karijeru, ali njima je samo unaprijedilo, jer su tada krenuli na ‘Occupied Europe Tour’ i posjetili 16 gradova u 8 zemalja. Bar onih zemalja koji ih još nisu zabranili.
Nije ovo sat nostalgije, no ono što je meni značajno kod tih prošlih vremena je što su ih zabranili 1983, ali su već 1986-ih opet odobrili i još ih počastili nagradom ‘Zlatna Ptica’. Tako su isto Žuži Jelinek vlasti potjerale u Švicarsku, no kad su vidili kako je tamo uspjela u svijetu mode vratili su je brzo nazad. Ovdi jednom kada te ugase kao Latinicu, Dalmatinsku Akciju i Feral Tribune nikada se više nećeš vratiti na scenu, niti u sličnom obliku.
To je nama naša borba dala.
No, vratimo se mi na koncert.
Najavljen je bio u 21 sat i već oko 20.30 plato ispred kluba je bio krcat ljudima, a iznutra su se čuli početni zvukovi bubnja iz pjesme ‘Life is Life’, na oni ponavljajući ‘loop’.
Neke je to iritiralo, meni je bilo simpatično. No, omjer sviđanja/hejtanja se mijenja obrnuto proporcionalno dužini slušanja istoga. Što je kraće, više ti se sviđa. Ali tu formulu sam se nadao izbjegnuti sa samim programom koncerta.
Oko 21.20 bend se penje na binu uz gromoglasan pljesak okupljenih. Iza njih i oko njih su ekrani koji ih predstavljaju po imenima EBER, SALIGER, KELLER & DACHAUER.
Skrivanjem svojih pravih imena žrtvuju slavu u zamjenu za dugovječnost. Jer koga publika ne pozna osobno taj se lako da zamijeniti na instrumentu i evo ih već 44 godine na sceni, bez da itko broji nove i stare članove. A kako Milan pjeva nećemo se lagati, nije ni njega teško zamijeniti. Moguće je to i osobi s rakom grla, kao što sam rekao za Reverend Beat Mana.
A ja se plašio da je ovo možda zadnji put da ih gledam uživo.
Početna stvar je bila za zagrijavanje i zvučala je kao da su se instrumenti sami posvađali među sobom, tj. kao klasični jazz, samo tvrdi, rokerski.
Hodao sam prostorom uzduž i poprijeko da bih pronašao mjesto gdje se najlošije čuje. Nisam bio u wc-u, tako da ga nisam našao.
Slijedili su zvukovi koji su ih proslavili diljem planete, ali mlađim kategorijama ljudi se ne može ni pod prisilom pištolja zabraniti usporedba sa njemačkim Rammsteinom koji puni stadione po svijetu s istom glazbom. Jednostavno to je ta energija, jezik, snaga, moć i poruka. Ja znam samo dva benda na svijetu koji tako sviraju, i oba su ova. Samo je naš bio prvi, molim lijepo. A drugi ne bi postojao da nije prvog.
Laibach su mama i tata Rammsteinu, kojeg sam isto prvi put gledao ovo lito.
“Okrilje socrealizma, nacističke umjetnosti i talijanskog futurizma je stvorilo stil koji je morao biti primijećen”. Rekao bi kolega Petar Janjatović u Yu Rock enciklopediji.
Dok su se na bini uzvikivale parole, uzvici, citati i govori, na ekranu iza njih su se ispisivali tekstovi pjesama na engleskom, pa smo vrlo lako mogli iščitati slobodarsku i anti-ratnu poruku.
Tko god video ekranom pušta tekstove svojih pjesama na koncertu je učinio pravu stvar. No, osim što moraš imati dobre tekstove moraš i svirati i pjevati točno po liniji i ritmu, uvježban do besvijesti, a to je većini rokerskim bendovima ipak znanstvena fantastika.
Cijelim tijekom koncerta na ekranu su se izmjenjivale stare crno bijele snimke sletova, radničkih akcija, prosvjeda, rada u tvornici i odmaranja na moru dominantne, trenutno nepostojeće srednje klase.
Na bini se Milanu pridružila osebujna pjevačica Marina Mårtensson za koju sam se uplašio da će pjevati operu, ali je svojim glasom dodala emotivnu i strastvenu notu bendu, koja mu je falila u svoj toj muškoj energiji.
Nakon sat vremena slijedi ono što sam vidio samo na koncertu Roger Watersa, stanka od 15 minuta uz odbrojavanje na ekranu. Baš dobra ideja koji bi i svi ostali mogli kopirati, jer u 15 minuta stigne se otići na toalet, uzet novo piće, potražit izgubljene drugove i prokomentirat dosadašnji dio koncerta, a sam bend se stigne osvježit i rekuperat.
Samo da i tih 15 minuta nije na ‘loop’ pa se vrijeme ponavlja kao u filmu ‘Soba 1408’. Ipak, većina rokerskih bendova bi se izgubila u tih prvih 15 minuta, kada bi se počastila nekim supstancama sumnjivog i ženama poznatog porijekla.
Nije to dobra ideja, ipak.
Drugi set je krenuo u brzinu više s obradama Bob Dylana i grupe Queen, takvima da ih ni sami autori ne uspiju prepoznati. Njihov album s originalnim ‘coverima’ Beatlesa po mnogima spada u sam top takvog glazbenog žanra.
Vrhunac koncerta se desio s pjesmom ‘Leben heißt Leben’, naravno izvedbom poznate stvari ‘Life is Life’ mnogima nepoznatog benda Opus.
Dok ih slušam postaje mi sve prisnija i umu prihvaćenija činjenica da su svirali u Sjevernoj Koreji. Oni njima dođu kao narodna glazba, a osim i Južne Koreje svirali su i pod zemljom, 200 metara dole u rudniku.
Ono što mi se ne sviđa je staromodno klasično žicanje bisa, odlazak s bine i vraćanje. Sada više cijenim da se bend bahato uopće ne vrati na bis i ostavi publiku gladnom, nego da se vraća. Naravno sve pod uvjetom da se i odsvira dovoljno da ti je mirna duša.
Laibach ima koncertnog, kazališnog, filmskog i životnog materijala da sviraju 7 dana po 24 sata bez stajanja. Jednom su imali ideju da u istom trenutku nastupaju u više gradova, jer njih ionako niko ne pamti po imenu i licu, ali nije im uspjelo.
Publika ih je zvižducima vratila brzo nazad, jer nisu znali na kojem jeziku im se obratiti, slovenskom, njemačkom ili engleskom.
Odsvirali su još četiri pjesme, među kojima i meni iznenađujuće ‘I Want to Know What Love Is’ od grupe Foreigner za čiju prigodu je pjevačica svojim mobitelom pod svijetlima reflektora snimala publiku dok se to istovremeno vrtilo na ekranu iza nje.
Završili su s moćnom i tužnom antirasističkom pjesmom od Billie Holliday, ‘Strange Fruit’ uz snimke razaranja Palestine (ili možda Ukraine?).
To je učinio i Eric Clapton na koncertu u Italiji i to čine svi koji se ne boje svoje sjene, a oni jesu svoja i naša sjena.
Zvuči kao da nisu svirali svoje stvari, ali one mi nisu bile toliko upečatljive kao ove sjajne obrade. Da sam imao manje normalnije roditelje vodili bi me na ovakve koncerte, a ne Lepe Brene.
Za moj osobni gušt falila je neka pisma koja bi rasplesala i raspištoljila publiku, jer ovako smo više prisustvovali umjetničkom performansu nego punokrvnom rock koncertu.
Umjesto toga moćna Marina nam je čitala deklaraciju o ljudskim pravima koji su izgleda svi zaboravili.
“Everyone has the right to freedom of thought, conscience and religion. This right includes freedom to change religion or belief and freedom, either alone or in community with others and in public or in private, to manifest religion or belief, in worship, teaching, practice and observance.”
No, ipak smo doživjeli jedinstvenu predstavu u klubu Porat, doslovce na trenutak zaboravljajući da smo u Splitu, onu predstavu za koju je trebalo širom otvoriti oči, osloboditi uši i utišati glasove u glavi da bi u potpunosti uživali u snazi poruke koju su Laibach odašiljali.
A poruku su odaslali i vlasnici kluba Porat s najavom niza novih vrhunskih koncerata.
Kada se izredaju svi poznati, nadam se da će na red doći i manje poznate mlade snage naše scene, pa makar u okviru nekog festivala. Jer osim davanja raji što im fali, valja raditi i na rastu, odgoju i poticaju lokalne scene koja isto ima što za ponuditi.
Idemo naprid.
foto album:
*sve fotografije – Jelena Rogošić / MLP-U
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala
