Obično se o pokojnicima govori sve najbolje, pa iako za života i ne bili baš primjer ponašanja i poštenja.
Ali postoje ljudi o kojima sve što se kaže nakon što preminu izgleda premalo, nikako i nadasve nedovoljno. I kad je još uz sve to slučaj da otiđe netko tko je stvarao povijest i bivao aktivni sudionik povijesnih zbivanja, onda se teško o toj osobi može pisati u par rečenica i reći i blizu onoga što je značila.
Nemoguće je iz današnje perspektive prikazati značaj i ulogu Ginger Bakera u muzici prošlog stoljeća, a pogotovo je nemoguće to sve skupa prenijeti nekome komu je njegovo ime samo jedno u nizu gerijatrijskih imena koja polako, ali sigurno silaze sa scene.
Stoga ovim tekstom neću ni pokušavati pokazati i dokazivati koliko je velik bio Ginger Baker, već mu sa svoje strane odati poštovanje za sve što mi je osobno priredio i užitke koje mi je pružio svojim tretmanom bubnjeva.
I odmah, kad govorimo o Bakeru, moramo podcrtati njegovu prgavu narav koja je bila u suštoj suprotnosti sviranju bubnjeva. Dok je kao bubnjar bio san svakog benda, dotle je kao osoba bio noćna mora istih, do te mjere da je imao perioda u životu kad nitko nije htio svirati s njime. Njegova prgava narav se manifestirala cijelog života, dok je najpoznatiji konflikt imao s Jack Bruceom, basistom s kojim je svirao veliki dio kreativnog života. Mrzli su se kao pas i mačka, a na sceni su funkcionirali kao jedan. Njihov animozitet je išao toliko daleko da je Bruce jednom izjavio: “It’s a knife-edge thing between me and Ginger. Nowadays, we’re happily co-existing in different continents (Bruce je u vrijeme kad je to izjavio živio u UK, a Baker u Južnoj Africi!) … , although I was thinking of asking him to move. He’s still a bit too close”. 🙂
Nema smisla na ovom mjestu taksativno nabajati njegove projekte, od ranih dana pa sve do silaska s pozornice. Svi se ti podaci mogu lako pronaći na mnogo mjesta na netu, ali ono što se mora naglasiti jest njegova legislativa.
Ginger Baker bio i ostao izrazito jazz bubnjar, koji je u rock zalutao u traženju izazova, razvoju svoje svirke i njenom širenju na druga područja.
Zvjezdani uspon počinje u biti s pozivom Eric Claptona da s Jack Bruceom osnuju grupu koja bi svirala blues, odnosno njegovu urbanu verziju koja još nije bila ni u povojima. Po samom osnutku grupa Cream biva proglašena super grupom, iako na počeku i nije baš opravdala taj naziv osim impozantnih imena u njoj. No, slučaj je htio da je Cream stjecajem okolnosti počeo izvoditi jamove kao dijelove kompozicija i to se pretvorilo u izričaj, izričaj u trend, trend u pravac i pravac u povijest, a pokretači u legende.
U tim su danima na svijetu postojali Eric Clapton, Jack Bruce i Ginger Baker. Sve ostalo je spram njih bila druga liga.
Ginger Baker je trebao biti prvi koji je u rock formaciju uveo dva bas bubnja. Pretekao ga Keith Moon, jer je Baker čekao da mu proizvođač dostavi prilagođene bubnjeve.
Unoseći jazz senzibilitet u rock bubnjanje, Baker stvara poseban stil kojeg je malo tko van jazz miljea mogao kopirati. Najbliži mu je bio Jon Hiseman, lider grupe Colosseum, koji je imao poprilično sličnu putanju sazrijevanja kao i Baker, te stoga i nije čudno da se ovaj duo u biti malo razlikuje, osim dakako po popularnosti.
Nakon raspada grupe Cream, Baker prelazi scile i haribde show businessa, stvara antologijske kompozicije, oformljava i raspušta bendove, sudjeluje u mnogobrojnim kolaboracijama, te bez prestanka razvija svoju ovisnost o konjima i polu. Ovo posljednje ga je nekoliko puta odvelo u bankrot, ali tvrdoglavi Irac je uvijek stao ponovo na noge i ponovo radi iste opsesije ulijetao u bankrot.
Sedamdesetih je bio legendaran njegov mitski put u Afriku, iz koje se vratio tek nakon poprilično godina s propalim projektom velikog studija u Lagosu. Studio je došao na dobar glas, ugostio je mnoge zvijezde tog doba, ali su ga iz te zemlje otjerale političke prilike.
Neko se vrijeme skrasio u Južnoafričkoj Republici, ali i Americi, vraćao se u Englesku i tako u nedogled. Njegov je život bio jedan komplot lutanja kontinentima, opsjednutost konjima i dakako, manijakalno bubnjanje po sve mu što ima razapetu kožu.
Svoj prgavi karakter je ispaljivao do zadnjih dana, razbio je nos reporteru koji ga je intervjuirao za dokumentarac „Beware of Mr Baker“, napustio je pozornicu u sred pjesme „Sunshine of Your Love“ na koncertu posvete Jack Bruceu, itd, itd.
Ako se spomene da je Ginger Bakera kao direktan uzor navelo poprilično najvećih bubnjara, John Bonham, Peter Criss, Neil Peart, Stewart Copeland, Ian Paice, Terry Bozzio, Dave Lombardo, Tommy Aldridge, Bill Bruford, Alex Van Halen, Danny Seraphine i Nick Mason, dakle cijela krema rock pokreta sedamdesetih, onda veličina Ginger Bakera ostaje neosporna i na tom polju.
Ukratko, napustio nas je najveći od najvećih. Otišao je prema gore gdje ga čeka vječni neprijatelj i isto tako vječni partner s kojim je bio ritam sekcija snova.
Valjda će bar sada gore njih dvoje zakopati ratnu sjekiru i pružiti si ruku pomirenja. Ako ne, hm, to je Ginger Baker!
R.I.P.!
