Počeo je peti po redu Thrill Blues Festival, koji će trajati tri dana.
Škola bluesa je i ove godine otvorila festival. U atriju škole je bend na čelu s Hrepom najmlađima približio „vječnu formu“ na veoma pristupačan, skoro pa šaljiv način. Dakako, najbolji put kako doprijeti do budućih poklonika. I kao uvijek, nakon edukativnog uvoda, najmlađi su zauzeli mjesta na pozornici. I … , bilo je smišno ih vidit i čut.
Nema boljeg pristupa od učenja uz igru!
Program se nastavio u popodnevnim satima. Slijed je otvorila veoma interesantna izložba poljske umjetnice Danute Matysik. Tematika izložbe je bila u skladu s cijelim festivalom, skice i trenuci uhvaćeni u postojbini bluesa s neizbježnim folklorom koji ga prati. Ono što krasi svaku od slika jest atmosfera koju je umjetnica uspjela uhvatiti, pa i „naivnost“ kompozicije koja oslikava privrženost onome što vidi i bilježi kistom. Sve su slike od reda priče za sebe iako kao cjelina pričaju daleko više od toga. Svojom su kompozicijom, bojama pa i porukama idealne za recimo, poster ili pak omota albuma blues provenijencije.
Ukratko, hvale vrijedna izložba i prst gore za njeno postavljanje.
Potom je u Gradskom parku priređena projekcija dokumentarnog filma „Sonnyboy iz Stubičke Slatine“, da bi se na njega naslonio program prve večeri festivala. Ona je zamišljena kao akustična, skoro pa komorna, i takve su bile i izvedbe. Bar do završnog djela, ali on je ionako bio zamišljen da bude, kao i svaki jam, „kako bude!“
Akustični set su otvorili Charlie & Bell Blues Experiance, pobjednici Croatian Blues Challenge natjecanja, koji dogodine kao predstavnici Hrvatske odlaze u Memphis na međunarodno natjecanje bluesera. Akustična gitara, usna harmonika i vokal je cijeli arsenal kojeg ovaj duo posjeduje, ali treba ih čuti. Nisu uzalud odnijeli pobjedu na ovom festivalu. Rootom obojene kompozicije redom bježe van lokacije i smještaju se udobno, a gdje nego na delti. Želimo im uspjeh preko Velike Bare.
Nakon male pauze pozornicu je zauzeo Dik Banovich. Ovaj finger picking bluesman je živa slika današnjeg bluesa koji svoje postojanje vuče još od pedesetih godina prošlog stoljeća. Porijeklom iz Amerike, živio u Engleskoj i konačno se skrasio u Francuskoj, Dik neprestano nastupa šireći ljubav prema bluesu i njegovim derivatima. Set je ispunio autorskim kompozicijama koje bitno ne odstupaju od blues šablone, no, svojom je prezentacijom (uz povremenu pratnju usne harmonike) i nju napravio privlačnom.
Na pozornici se popeo stari znanac festivala Lorenzo, kao dio dua Lou & Meg. Pored interesantne kombinacije, gitara/slide gitara i bubnjevi, bio je prvi nagovještaj onog što će doći na kraju. Lou & Meg su na trenutke pokretali publiku pred pozornicom, izvodeći kako autorske kompozicije, tako i obrade (Ry Cooder). Šarmantnim načinom prezentacije su zadobili simpatije okupljenih.
I onda se pozornica pripremila za Welcome Jam. Po tradiciji, to je neobavezna svirka na kojoj se produžuju svi iz publike koji znaju svirati. Repertoar je toliko standardan da svatko tko svira već u snu zna svaku notu kompozicija, tako da iznenađenja nije bilo, odnosno nije ga trebalo biti.
4 Towners je ime benda, suradnika poprock škole, koji je trebao ugostiti sve „muzičare namjernike“. I počelo je tako. Žestoko, rockija za mase i odgovor iz gledališta. Sve po nekom već uhodanom scenariju. I onda na pozornicu su ušetali Yogi Lonich i Dino Jelušić. Od tog trenutka scenario više nije bio uhodan. Izlaskom na pozornicu ovog dua situacija se mijenja za 360 …
Počele su bravure ili bolje rečeno igra bez granica. Dino na vokalu, Yogi na bubnjevima, Hrepa na basu, Robert na gitari … , Dino za klavijaturama interplay s Ivanom na solo gitari, urnebes, Dino za bubnjevima, otac mu na gitari, Yogi na basu … i rošade su bile stalne, ali zvuk koji je dolazio s pozornice, … , da glava zaboli. Jest neuigrano, ali energija koja je klizila u slapovima niz pozornicu je bila ogromna. Još kad je Yogi odradio bas uvod u „Whola Lotta Love“, ostali prihvatili, Dino u Plantovom stilu odradio, pa „Imigrant Song“, … , bili su to trenuci kad jednostavno želite da se pjesma nikad ne završi, da večer nema svoj kraj i da sve krene u neku beskonačnost bez povratka u stvarnost.
Nažalost, stvarnost se ipak vratila, kad je “okrutni i nemilosrdni” Hrepa odjavio večer i zakazao sutrašnje druženje.
Ovaj jam će se dugo pamtiti i jedan od razloga jest ozvučenje koje je i pored „kaotične„ situacije na pozornici radilo odlično. Decentno dozirano na „jako“ (čitaj odgovarajuće!), te produkcija koja se smjestila na vrh. Uostalom, bez nje i ova večer bi bila samo jedna u nizu, to moramo priznati.
Stoga, pored muzičara koji su si dali oduška i odradili ono što vjerojatno nikad ne bi na pozornica na regularnom nastupu, produkcija je ta koja je večer uspješno prinijela svom kraju i najavila nastavak.
U istom stilu!
*Foto album uskoro!
