Drugi, udarni dan Thrill Blues Festivala je iza nas.
Dojmovi se polagano sliježu, iako će za njihovu konačnu poziciju u „layeru“ memorije trebati daleko duže od jedne (neprospavane) noći. Razlog je veoma jednostavan, i leži u oksimoronu „previše dobre muzike“. Nažalost ili na radost, taj oksimoron u sebi nosi jednu „grubu“ istinu, a to je da je ljestvica kvalitete toliko podignuta, da je u običnom životu ili svakodnevnoj prilici rijetko tko može preskočiti. Ali, oksimoroni i postoje da ukažu na anomalije, a ta se anomalija sinoć ukazala u činjenici da su je svi preskočili. Stoga, ono što slijedi nakon ovog uvoda i pored eventualnog neuvrštavanja tog podatka, samo po sebi je razumljivo.
Dunque, u već uhodanoj tradiciji, festival su otvorili D’Blues iz Sinja. Obožavam te stvari kad su lijepo posložene, kad se već po novoj godini recimo zna da će D’Blues otvoriti festival. To što je sunce još na nebu, što se prostor pred pozornicom lijeno puni, sve je to dio folklora i nadam se da će D’Blues za jedno pola stoljeća, makar sa štakama ili u kolicima biti na ovoj pozornici i otvoriti pedeseto izdanje festivala. (ako može Phil Collins, … ). Uz ovaj bend se zadnjih par godina veže ona, nikad wouuu do suza šiparica, ali uvijek wouuu kod znalaca koji znaju što slušaju.
Za mene dovoljno!
Nakon njih po toj uhodanoj tradiciji su na pozornicu izašli 4 Hombres & Flowery. Imajući iza sebe odličan (ponavljam, odličan) album, trebali su kapitalizirati ovim nastupom ili banalno rečeno, pokazati da im se sve skupa nije omaklo, već da je plod rada i talenta pred nama.
Na pozornici im se kratko pridružio i Darko Bakić, koji je sudjelovao i na radu na albumu. Na repertoaru su im bile kompozicije s albuma, ali ne isključivo s njega. Dakako, centralno mjesto je zauzela „Emina“, čudnovata obrada koja je možda po prvi put na našim prostorima esencijalno izjednačila blues i sevdah. 4 Hombres & Flowery su si otvorili velika vrata. Jesu teška, jest da ih je teško držati otvorenima cijelo vrijeme prolaska, ali, svjetlo koje tinja iza njih sve napore nagrađuje. Jest, možda sam subjektivan, ali zar sve u umjetnosti nije bazirano na nekom subjektivnom osjećaju ili razmišljanju. Objektivnost je tu samo da razluči iskrenost od pretvaranja. Stoga, držim fige.
Odin i njegov bend su imali pomalo nezahvalnu ulogu, nastupiti nakon 4 Hombres … , no samom wunderkindu to očito nije smetalo. Ne samo da mu nije smetalo, već mu je dalo dodatni adrenalin kad je vidio da je publika pred njime spremna za uzbuđenja. I dao im je. Plovio je svojim autorskom blues kompozicijama, u pratnji moćnog benda koji ni na trenutak nije posustajao u izlaganju misli ovog mladića. I čemu tajiti, slušajući ga, ali i gledajući ga na pozornici na kojoj se nonšalantno kreće unutar onih pola kvadratnog metra svog prostora, nameće se neminovna poredba s Joe Bonamassom i mentorom B.B. Kingom, kad je ovaj s 12 godina otvarao njegove koncerte. Povijest se ponavlja u nekim embrijima, svi znamo gdje je Bonamassa danas. Vidim to i ovdje!
Nakon Odina i njegovog benda na pozornicu su ušetale zvijezde prvog djela večeri. Thrill All Stars, na početku seta, u biti neka vrst verzije Sunnysidersa, ili ipak nova postava?
Rolla, Hrepa, Miha, Luka .. su uveli večer u neku vrst prvog „grand finala“. A to finale je bilo, wouu!
Na pozornici cijela postava Sunnysidersa, plus Ivan Kozina Peso, Yogi Lonich, Mark Vernon, Sonyboy, Miro Dumić, .. i što mislite kakva je muzika mogla poteći s pozornice. Da vam pomognem, prostor pred binom, a i malo dalje, se usijao do „crvenoga“. Svi akteri daju 110%, grmljavina s pozornice razara sva čula, atmosfera magična.
Jednom riječju, jedan od apsolutnih vrhunaca večeri!
Ralph de Jongh i bend, imali su pretežak zadatak. Pored neosporne karizme, kvalitativno neosporni, ipak su donekle umrtvili publiku. Njihov izričaj i jest takav, više prilagođen čistom užitku slušanja, a manje direktnoj komunikaciji s publikom. Bend je to koji neće baciti u delirij sve oko sebe, ali je bend koji će zadovoljiti sve sladokusce muzike ove provenijencije.
Slični, ako ne i identični status je naslijedio Barry Finnerty Superbad Funk Machine. Publika ih je dočekala s pljeskom, tako i ispratila. Nisu je uspjeli dignuti na noge iz istog razloga kao i Ralph, ali i kod njih je ljestvica kvalitete i te kako visoko dignuta, što dakako sve skupa opravdava prisustvo na festivalu.
I onda je došla senzaciju u obliku Norman Beaker Tria. Sam Norman Beaker je dobro znana figura svima koji su muzici od druge polovine prošlog stoljeća. Oko njega nema puno misterije. Pragmatično praši svoju agresivnu verziju urbanog bluesa i ne libi se obrada. Pogotovo u svjetlu suradnje s Jack Bruceom. Stoga i ne čudi „White Room“ kao dio repertoara. Norman je bio očekivano dobar, basista John Price, oličenje basiste na sceni, nevidljiv, ali sveprisutan. No, naša akvizicija Leo „the Animal“ Anđelković je, hm, kako to reći, a ne prijeći prag dobrog ukusa. Ajmo pokušati ovako, bend koji ima Lea za bubnjara ne treba HEP, ni Teslu, ni ikakav drugi izvor energije. On je taj koji sve skupa isporučuje i više nego treba. Gori brže od brzo gorućeg štapina, eksplodira jače od TNT-a, i ajmo do kraja priznati, na trenutke djeluje uvjerljivije za bubnjevima od Animal kompanjona iz omiljene serije. Ukratko, Leo je trenutno Normanova akvizicija koja ga nosi možda i dalje nego je sanjao.
Kako sve ima svoj kraj, tako i druga večer festivala. Nju je privela svrsi zvijezda večeri Gizele Jackson sa svojim Raphael Wressing Soul Gift Bandom. Na stranu što je Gizele svoje vokalne dionice isporučila u očekivanoj maniri, na stranu što je bend sastavljen od vrhunskih muzičara dao svoj optimum, ali ono što je najviše impresioniralo (bar pisca ovih redaka) je prisustvo originalnog Hammonda na pozornici. Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put čuo u živo taj veličanstven zvuk, neukaljan tehnologijom i digitalom. Po stoti put se ipak dokazalo da tehnologija ipak nije svemoguća. Ne postoji plug-in koji će tako vjerno prenijeti toplinu zvuka i dakako, govorimo o moćnom razglasu koji pomiče unutarnje organe u tijelu.
Stoga, hvale vrijedna inicijativa i napor u ovom možda nekome malom detalju, a meni osobno planina koju sam s divljenjem gledao cijelo vrijeme.
Program se priveo kraju, sram me napisati kada, bilo je kasno, kasno, ili bolje rečeno, rano, rano ujutro, ali, zadovoljstvo s kojim smo otišli na počinak je bilo neizmjerno, jer, bila je to večer s „previše dobre muzike“! 🙂
I za kraj, bilo bi nepravedno ne spomenuti razglas, tehniku koja je omogućila da se sve skupa dogodi na način na koji se dogodilo i još više, na nivo kvalitete na koji je digla sam festival.
Večer prije mala pozornica je briljirala pod moćnim zvukom, drugu večer se ponovio scenarij prve, na velikoj, uz par dragocjenih decibela više. Teško mi se oteti dojmu da je u slučajevima kad je zvuk doslovno savršen, s bilo koje točke gledališta, da se sve skupa „podrazumijeva“ i uzima “zdravo za gotovo”. Jer trebalo je recimo proživjeti odlaske na neke „velike“ koncerte na kojima je produkcija memorirana na „custom settingu“, identičnom za sve prostore turneje, bez uzimanja u obzir specifičnost pojedinog prostora. Rezultat, katastrofa i pored naj, naj skuplje, naj, naj bolje, itd tehnike. Stoga, u ovakvim i sličnim slučajevima, treba otvoreno reći i dati pozitivne kredite za izuzetan napor. Za moćan, kristalno čist i odlično balansiran zvuk, doslovno bez sekunda mikrofonije, s feedbackom koji je tu i tamo izronio, ali bio zanemariv, zamjetan samo picajzlama kao što sam ja, ukratko, prst gore mix pultu i posadi oko njega.
I prst gore tisućama koji su proveli nezaboravnu večer pred pozornicom.
Idemo prema trećoj večeri!