Marc Ribot nas je pohodio drugi put u dva mjeseca. Nakon koncerta na Sustipanu u sklopu festivala Vibrez s Ceramic Dogom, koji je bio bučno, rockersko improvizatorski eksperimentalan, posjetio nas je u solo izdanju, promovirajući svoj zadnji solo album iz lipnja, prekrasni “Map of the Blue City”.
O Ribotu sam skoro sve napisao nakon tog kolovoškog koncerta koji je bio sve samo ne uobičajen.
“Map of the Blue City” vrlo je nježan, suptilno odsviran i pomalo sjetan album, pun lijepih kompozicija, često akustičan, tek s ponešto električnih gitara i jednom eksperimentalnom pjesmom na kraju, “Optimism of the Spirit”.
Folk utjecaji dominiraju, to se i na koncertu dalo zamijetiti, posebno kad je Ribot uzimao akustičnu gitaru u ruke, sličnost Ribotova i Faheyjeva stila fingerpicking sviranja, posebno u “Sometime Jailhouse Blues”, koja je na koncertu bila naslonjena na “When the Saints”, gospel eksperiment.
Osobni favoriti s albuma, koji će mi se naći visoko na listi najboljih albuma godine su, uz naslovnu i “Daddy’s Trip to Brasil”, s infuzijom bossa nove, cohenovska “Elizabeth”, stvar koja otvara album i “When the World’s on Fire”, standard “The Carter Family” star skoro stotinu godina, ali i danas vrlo aktualan, kojega je izveo i na Sustipanu na bis.
Pred jako dobro popunjeno gledalište u Hrvatskom domu, Ribot se popeo pet minuta iza dvadeset sati i uzeo u ruke ukulele i odmah krenuo, bez najave.
Kad ne zapisujete, a izvođačeva set lista izgleda potpuno pretumbano, jer očito se ne drži rasporeda, onda zaboravite redoslijed pjesama, ali čini mi se da je prva bila “Death of the Narcissist”.
Odmah nakon nje krenuo je s akustičnom gitarom u prekrasnu verziju “When the World’s on Fire”, koju je nadovezao na antiratnu “We are the Soldiers in the Army of Love”.
Tu je negdje bila i prekrasna “Elizabeth” i “Daddy’s Trip”.
Uslijedila je i naslovna “Map of the Blue City” s improviziranim solom na gitari. Jazz se miješao s ambijentalnom glazbom, folkom, zazivao Johna Faheyja, a veliku je ulogu na koncertu igrala i tišina, lagano, jedva čujno prebiranje po žicama, da bi onda došlo do crescenda i buke i opet smirenja.
To je najvidljivije bilo u trenutku kad je dohvatio električnu gitaru i odsvirao svoju verzije pjesme američkog pjesnika Richarda Sikena. Zvučalo je to i punkerski, bučno, posebno nakon prethodnih nježnih folk jazz izvedbi. Udarao je Marc po gitari, klizao rukom preko žica, gitara je cvilila, režala, zavijala, dok je on deklamirao Sikenove stihove (Siken je imao težak moždani udar prije pet godina i jedva preživio i ovo je bila jedna od prvih pjesama koju je napisao nakon oporavka).
Prije nje čuli smo i Marcovo uglazbljenje predivne nostalgične i buntovne Ginsbergove pjesme “To Aunt Rose”.
Uslijedila je i duhovita “Noah”, o Noi koji spašava i bakterije iako se ne razmnožavaju spolno, a mari i za bioraznolikost, ali jedini problem ima sa ženom koju baš i ne viđa, jer spašava svijet,, zatim predivna verzija Gainsbourgove “La Noyee” prevedene na engleski i rečena “Sometime Jailhouse Blues”.
Koncert je završio još jednom obradom, meksikanke Pasquite la del Barrio, političkom protestnom pjesmom, Štakor na dvije noge, “Rata de dos Patas”, življom od ostatka repertoara i posvećenom Trumpu.
Uslijedio je gromoglasni pljesak i nešto ovacija (čini mi se da publika na koncertima u Tijardovićevoj dvorani ima problema s izražavanjem oduševljenja, kao da se boje dići na noge i vikati i urlati kad je neki koncert dobar kao ovaj), pa se Marc vratio i izveo nam još dvije pjesme, autobiografsku “Empire State Building”, s tekstom dijelom prepisanim iz brošure koju dobijete pri posjeti zgradi, a dijelom autobiografskim crticama iz djetinjstva i to je bio trenutak kad je najviše komunicirao s publikom.
Zahvalio se i građanima New Yorka i Kalifornije što su izabrali demokratske kandidate i porazili Rata de dos Patas Trumpa, a onda za kraj odapeo strijelu i prema onima koji brane slobodan protok informacija „zahvalivši“ im pjesmom “Information Wants to be Free”, još jednom koju je izvodio s bendom na Sustipanu.
Postoje tako neki koncerti koje ne biste željeli da završe, samo da traju i da pjesme teku. Jer bilo ih je još koje je mogao odsvirati.
Ovaj je koncert bio definitivno takav.
Prava mjera fingerpickinga i faheyjevskog folka. Trideset dekagrama jazza i eksperimenta na gitari. Pola kilograma čistog i nepatvorenog Ribota, prstohvat nježnog zvuka na granici tišine, savršen zvuk u dvorani i dodir nostalgije, poezije i žudnje za slobodom.
Posluženo su gosti slasno pojeli i tražili i dobili repete.
Još jedan predivan koncert u Hrvatskom domu.
A bit će ih još. Puno.
Jedva čekam onaj tamo vikend i ponovni susret s Robom Mazurekom i Rojem osa.
Do tada Ribot i “Map of the Blue City” na Tidalu.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
