Split 1960-ih godina
II dio

Deset dana prije Božića moj dida Duje bi kupija tuku.
Sve tuke i kokoši na splitskom pazaru su se prodavale žive, vezanim nogama bi bile na bancima. Ako bi ko slučajno donija ubijenu tuku nju niko nije tija kupit.
Kupili bi je puno dana prije Božića da se tuka “purga od vlaške spize”. Tuka bi stala u konobu i ranili bi je kukuruzom i orasimama, iako neznam zašto orasima, jer su oni sigurno bili skupi.
Sigurno su ti orasi davali niki specijalni gušt.

Onda bi je za Božić dida ubija, baba očerupala u kipućoj vodi, onda na vatri spalila tanke dlake, …, , kuvala bi se juva od iznutrica sa okruglicama od griza i posli pečena tuka sa kumpirima.
Za Badnji dan bi se okupili oko špahera di bi gorila vatra, dida bi skinija ploču tako da vatra izlazi vanka, onda bi se blagoslovio kruh, vino, sol, i molio oče naše.

Moj dida je bija posljednji splićanin koji je nosija splitsku nošnju, jer on nije ni ima civilnu robu, već samo nošnju za svaki dan i svečanu za Nedilju. Umra je 1967.
I u njegovu čast je zvono sa Poišana tuklo posmrtne bate. Uz još trojicu splićana bija je zaslužan šta je crkva Gospe od Poišana dobila župu šta im je donilo prihode i omogućilo normalan rad.

Prvi Maja se držala svečana Prvomajska parada koja je bila je baš onakva kako ju je Smoje prikaza u Malom mistu. Ti dan škole nisu radile i sva su dica bila obučena u “Titove mornare”, a svi sportaši Splita su išli u paradu koja se držala na Rivi. Tako su veslači nosili svoje brode, vesla, tenisači su išli sa reketima, nogometaši sa balunima, atletičari sa kopljima, diskovima, …, svaki sport je bija u svojim dresovima i svojim rekvizitima, a na kraju parade, ka glavna atrakcija je iša žuti poljoprivredni avion.

U kino bi išli na Bačvice koje je bilo ka i danas, ali nije se moga gledat nijedan film prije nego bi se prikaza Žurnal. Žurnal je traja 20 minuti i tu bi se prikazivala dostignuća komunističke partije, di je bija Tito, šta se izgradilo na radne akcije, koja se tvornica otvorila i sva dostignuća socijalisticke revolucije……

Sa deset godina upisali smo se u Poška u plivanje, kad smo već naučili plivat, kako je bazen bija rezerviran za starije, trener Karković bi nas sa Punte od Poška bacija umore i naredija da za trening plivamo sami do Punte Kempa, a to je bilo do istočne punte Trsteničke uvale, a ako se ko umori moga se odmorit na tri sike od Kalafatići, a one su bile di je danas parking u Novoj Zenti, te da se posli piješke vratimo na Poška, .,,, tako smo sa desetak godina plivali sami na otvoreno more dionicu koja je bila oko 1000 metara.

Posli smo sa plivanja prešli na vaterpolo. Balun je bija od kože, a unutra je ima buvel. Prije treninga balun se mora mazat sa masti za palkete tako da se u svaki spoj od fete moralo nabit masti da more ne uđe u balun. To bi trajalo nekih 20 minuti, posli bi balun postaja sve teži i teži, kako bi se nasupa mora i nakon uru igranja ima je 1 kg više nego kad se počelo igrat. Ako bi te pogodila u glavu moga si nastradat.

Tad nije svako misto imalo bazen pa se puno mečeva igralo u gradsku luku u koju bi se usidrilo branke i plutače, da se zna di se igra. Tad nije bilo pravila ka danas, da se nesmi igrat ako temperatura u bazenu nije 24 C, tako da smo jednu utakmicu u Pančevu igrali na temperaturi u bazenu od 16 C šta je bilo za smrznut se.
Nakon treninga u Poška bi dobili veliki komad kruva na koji bi se namazala marmelada iz važa od 5 kila.

Kako je bazen od Poška bija spojen na more u njemu se moglo uvatit lipe ribe… . Svi su se kupali na Poška, a glavna lokacija je bila sa vanjske strane bazena, di su bili veliki cementni blokovi koji su štitili bazen od valova. Niko nije ima sat, a da ga je i ima ne bi ga donija na more. U dvi ure je iša brod za Supetar i oko dvi i kvarat bi se pojavila vanka Poška u daljini, tako su svi pitali je li proša brod, šta je bija znak za ić doma.

Ulaz za kupanje na Bačvice se plaća, ali smo svi prolazili oko žice koja je bila zapadno od kafića od Vere Ferić na Ovcicama. U ta doba postoja je veliki strah od morskog pasa, tako da je plaža Bačvice imala čelicnu protupodmorničku mrižu, koja je branila da morski pas ne uđe na Bačvice??????
Ostaci te mriže vide se i danas na dnu.

Na tenis klubu Firule, bila su samo dva terena 1. i 2. Domar Ivan Bralić je ima šest metara dugu dasku sa kredom i baturicom kojom je tuka po njoj. Prije meča on bi nacrta teren, ali već nakon prvog seta neke lajne bi se izbrisale, pa bi on doša sa daskom i ponovo nacrta teren.
Reketi su bili od drva sa velikom ručkom, a malom glavom, najlonske žica nije bilo već samo pravi spanung od žile od krave. Mašina za natezanje žica nije bilo već bi Ivan to rukom nateza i sa silom blokirao da žica ne popusti….

Od Poška do Bačvica, za one koji su znali ronit, moglo se uvatit puno ribe. Prvo se lovilo sa pračkom, a posli su samo rijetki imali podvodnu pušku koja se zvala Sajeta. Ona je bila puno duga oko 1,8 m, a imala je veliki željezni feder i šuplju šipku sa kojom se napinjala. Problem je bija šta bi taj feder uvatija ruzinu….
Najveće prstace koje sam ikad vidija je vadija Klipe Dominis i njegova ekipa na zadnje dvi sike na Ovčice. To su bili prstaci od pedlja.

Naziv uvali Zenta je nastao kad se austrijska fregata Zenta još prije prvog svjetskog rata tu bila nasukala.


  • Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
na vrh
error: Sadržaj zaštićen !!