Nove Gondolijere pratim više od desetljeća.
Svirali su oni u raznim postavama na različitim mjestima, najviše u Splitu, uvijek ih je pratila malobrojna vjerna publika i čuvala tajnu izvrsnog benda sputanog okvirima grada u kojem žive, stalnih poslova kojima su se Alen, gitarist i pjevač te Veljko, bubnjar i privremeni menadžer i art director, svakodnevno bavili.
Obojica dolaze iz svijeta umjetnosti, Alen je profesor scenskog pokreta u Splitu, ali i rodnom Osijeku, a Veljko naš proslavljeni animator i profesor na Umjetničkoj akademiji.
Sve je krenulo ozbiljnije kad su odlučili snimiti svoje pjesme u studiju (čitaj svojoj kući) i prije četiri godine, u jeku pandemije, izdali prvi album, “Escape Town”, većinom s pjesmama koje su godinama svirali uživo. Tada su i proširili bend basistom Rudijem Vučemilovićem iz Rokolomotive i trubačem Dujom Ružičićem, a kasnije i Ninom Ipavec na ritam gitari i vokalu.
I čini se da je to širenje bazičnog dueta, uz snimateljsku i sviračku pomoć Frane Duila, donijelo onaj potrebni kick, shvaćanje da su sposobni za puno više od lokalnog benda za malobrojne glazbene znalce.
Alen je dobar dio svoga života proveo u Njemačkoj pa tako govori i razmišlja i na njemačkom i engleskom i piše pjesme na ovom potonjem. Ali pjevanje na engleskom mu ide tako tečno i spontano da se ni u jednom trenutku ne upitate (kao što je to slučaj u većine naših bendova koji to pokušaju) zašto to rade?
Kad Alen zapjeva “Road to Imotski” i spominje mala mjesta srca našega u Hercegovini i Imotskoj krajini na engleskom, to djeluje tako normalno i jedino moguće. A njegovi duboko proživljeni i doživljeni stihovi priče su u najboljoj maniri svjetskih autora poput Lou Reeda, Townesa Van Zandta ili Brucea Springsteena, ali skoro uvijek s dozom zafrkancije, vica i dišpeta tako ukorijenjenog u biće našeg čovjeka. Zato je Alen jedinstvena pojava u ovim krajevima, a New Gondoliers potencijalno izvrstan izvozni proizvod, jedan od rijetkih koje Hrvatska ima.
Posebno se to pokazalo na novom albumu “Art Cartel” kojega im je masterirao slavni Howie Weinberg i o kojem sam ovdje prije nekoliko mjeseci pisao. A baš je taj album, sigurni mi diskografski favorit šire regionalne zajednice od početka godine do sada, bio povod njihovom najvećem splitskom koncertu do sada, 14.5. u Hrvatskom domu, na pozornici na kojoj su nastupali velikani svjetske jazz, pop rock i klasičnoglazbene scene.
Svi koji su nazočili njihovim koncertima zadnjih godinu, dvije, posebno onima na krovu Doma mladih, u Eksu, a i onom u Močvari u Zagrebu, znali su da su se New Gondoliersi prometnuli u pravu koncertnu atrakciju, pa su i očekivanja od ovog koncerta, predstavljanja vinilnog izdanja izvrsnog “Art Cartela” na crvenoj plastici, bila prilično visoka.
I da odmah na početku kažem, ne da su ispunjena, nego su i debelo premašena.
Dvorana je oko 20.30 bila poprilično ispunjena, a bilo je tu i novih lica, što je uvijek dobar znak. Naravno, da su se pojavili i lokalni glazbeni znalci. Bend, kojeg danas čine Alen Čelić, Veljko Popović, Nina Ipavec i Rudi Vučemilović, bio je pojačan Tončijem Tranfićem na klaviru i Ivom Jerkunicom na trubi, a i nekadašnji član, Duje Ružičić, kojega je posao odveo u drugom smjeru, pojavio se kao gost na usnoj harmonici u jednoj pjesmi.
Započeli su starim favoritom u novom ruhu, “Fancy and Rough”, s novog albuma, a onda odmah iznenadili s, meni najljepšom pjesmom s prvog albuma, baladnom i fantazmagoričnom, “Malaria Dream”.
Prvi su dio koncerta, na kojem su i Nina i Alen bili na akustičnim gitarama, svirali stvari s prvog albuma, pa su se tu našli i favorit “Road To Imotski”, “Escape Town”, “Parachuter” i cashovska “Lowland Wind”.
Ritam sekcija funkcionirala je besprijekorno, Rudi na basu svirao je i melodijske dionice, a i odjeća je očito pažljivo birana, jer je sve bilo u crno crvenom stilu omota “Art Cartela”
I već je sam početak koncerta dao do znanja da ćemo nazočiti nečem posebnom. Jer “Malaria Dream” je već bila mistična s trubačkim solom Ive Jerkunice i nadahnutim Alenom.
A kad su nakon prvog seta starijih stvari odsvirali “Courage”, koja nije na albumima, a i nisu je svirali puno godina, uronili smo u poetski um umjetnika Alena, čiji je strah od samoće i napuštenosti inspirirao možda im i najpotentniju baladu uopće.
A onda je Alen uzeo električnu gitaru u ruke i krenuo je “Art Cartel”. Kako su svirali nove stvari i raspoloženje publike, a posljedično i benda je raslo. Svirka je bila čvršća, Alen se stalno dokazivao kao jedan od najosebujnijih i najspontanijih, čitaj najzanimljivijih i najboljih frontmena na današnjoj hrvatskoj glazbenoj sceni. Šteta što nisu do kraja ponovili Zidaneov udarac glavom i Materazzijev pad (izostao je pad) u “Zinedine Cezanne”, no kasnije je to Alen nadoknadio breakdanceom i silaskom u publiku s gitarom kad su se i razni predstavnici cijenjenog publikuma, uključujući i vašeg autora, okušali u prebiranju žica.
Nizale su se “Lovers Par Excellence” u kojoj im se na pozornici pridružila i Jenny u military looku iz spota, zatim izvrsna “Late”, “The City is Not My Friend”, “Pop Came to Our Town”, a interesantno je da je sve zvučalo i bolje nego na izvrsno produciranoj ploči.
Ekipa na pozornici davala je sve od sebe, a to je i publika shvatila i simbioza je urodila ovacijama i potpunom feel good oduševljenju kakvo sam rijetko viđao na domaćim koncertima. Cijelo vrijeme imao sam osjećaj da sam na posebnom koncertu s posebnim ljudima.
Kad je uletjela funky “Broken Record” i publika je pjevala u glas, a potpuno ludilo nastupilo je u loureedovskoj “Who’s A-Ridin'” u kojoj je Alen ono šetao i svirao u parteru.
Za kraj koncerta ostavili su i zadnju stvar s albuma, baladu o moru i morskim dubinama i opasnostima koje nosi, alegorijsku i životnu, mattelliottsku “Wailing Song”. Naracija na početku, praćena zvučnim efektima oluje i polagano razvijanje melodije i primicanje neizbježnom im strašnom kraju, Alenovo mračno emotivno urlanje i pratnja benda i publike doveli su koncert do vrhunca.
Na bis su odsvirali “Hotels Motels” s prvog albuma i publika ih je ispratila s ovacijama, svjesna da je nazočila nečem važnom i baš dobrom.
Kasnije su članovi benda prodavali ploče i majice, a ja sam ostao uvjeren da New Gondoliersi imaju potencijala i van Hrvatske napraviti dobru priču. Jer rijetko koji bend svira takvu kombinaciju americane, mediterane, folka, indie popa, funka i soula.
A priča o izvrsnom “Art Cartelu” već je krenula Hrvatskom. Šire je i neki drugi portali, a nadam se da će krenuti i radio distribucija i veća slušanost jer i sve pjesme s albuma su radiofonične, hitoidne u onom alter, ali i pop smislu, puno više nego nekih razvikanih bendova i pjevača.
Uvjeren sam da će već na sljedećim gostovanjima u Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima gdje budu svirali, priča o izvrsnom live bendu čiji su koncerti poseban doživljaj, vrijedan puno više od cijene ulaznice dovesti brojniju publiku.
Jer oni to zaslužuju!
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
foto album:
* sve fotografije: Jelena Rogošić/ MLP-U
