New Gondoliers već su dugo jedna od konstanti, ali i iznimki splitske rock scene.
Glazbeno čedo Alena Čelića koji je autor glazbe i tekstova, pjevač i gitarist, inače i profesor scenskog pokreta na Umjetničkoj akademiji u Splitu.
Drugi stalni dugogodišnji član je bubnjar Veljko Popović, producent, prateći vokal, a i menadžer benda, također profesor na Umjetničkoj akademiji, poznati autor nagrađivanih animiranih filmova, ujedno i bivši član nekoliko splitskih bendova.
I kako onda da nazovu drugi album nego „Art Cartel“.
Prvi se album, „Escape Town“, pojavio u jeku pandemije i, premda su ga slušatelji i kritičari jako dobro prihvatili, nije ostavio dubljeg traga na hrvatskoj glazbenoj sceni.
S obzirom na to da se Alen Čelić desetljećima inspirirao Americanom, Townesom Van Zantom, Howeom Gelbom, Guy Clarkeom i mnogim drugim glazbenicima, ali i indie popom poput Go Betweensa, taj je album odisao folk rock pop šmekom na dalmatinski način, unatoč tekstovima na engleskom.
Svi koji su pohađali koncerte benda znaju za pjesme poput „Road to Imotski“, „VW Limousine“, „Boys From the South“ ili obrade Miše Kovača na bisu.
Ono što je bila novost na tom albumu, u odnosu na desetljeće ranije, bio je zvuk obogaćen klavijaturama i puhačima, a trubač Duje Ružičić postao je punopravni član benda, kao i basist Rudi Vučemilović.
Pomagao je u svemu Frane Duilo, na instrumentima, produkciji, aranžmanima, a povremeno i na svirkama uživo.
Odmah nakon snimanja prvog albuma bend je pristupio pripremama za drugi. Alen je u džepovima i u prstima već imao hrpu pjesama koje su bile izvođene na koncertima, ali i nove interese.
Bendu se u međuvremenu pridružila i Nina Ipavec na ritam gitari i pratećim vokalima, pa su i koncerti postali bogatiji zvukom.
Na svirkama im se pridružio i saksofonist Matija Petrić (sada je na saksofonu Ivan Škvorc), a Alena je zainteresirao i funk, Gil Scott Heron, soul, što se sve dalo zamijetiti u novim pjesmama.
Na snimanju drugog albuma opet im se pridružio Frane Duilo kao katica za sve, a posebno za aranžmane i prateće instrumente, a kad je snimanje završeno poslali su snimku legendarnom Howieu Weinbergu koji je masterirao na stotine najpoznatijih albuma, od pop glazbe do indie rocka, i dobio za to 21 Grammyja i brojne druge nagrade.
I Howie je album masterirao, kao što je masterirao albume Aerosmitha, Arctic Monkeysa, Bad Brainsa, Beastie Boysa, soundtrack Twin Peaksa, Blur, The Clash, Cypress Hill, Dire Straitsa, Faith No More, Herbiea Hancocka ,Husker Du, Jesus Lizard, LL Cool Ja, Motorheada, Nevermind Nirvane, Pixiesa, Public Enemyja, Rammsteina, Slayera, Smashing Pumpkinsa, Sonic Youth, Swans, Soundgardena, Toma Waitsa, U2 i stotine drugih najpoznatijih bendova i izvođača.
A što nam album nudi?
U prvom redu puno otvoreniji zvuk, pjevniji, čvršći, s dosta plesnih ritmova, funky poigravanja basa, bubnja i puhača.
Album nema slabog trenutka, svih deset pjesama mogu biti i singlovi i svaka ima zanimljiva glazbena rješenja, mala iznenađenja koja vas čekaju u različitim dijelovima pjesama, bili to prateći vokali kao u „Art Cartel“ ili „Zinedine Cezanne“, male gitarske i puhačke dionice poput novog singla „Lovers par Excellence“, naracija na kraju albuma u „Wailing Song“ (epskoj nasljednici „Malaria Dream“ s prvog albuma), za koju vam postane žao što završava nakon samo šest minuta doorsovske atmosfere, više lirski, no glazbeno i utapa se u gitarskoj buci i vriskovima pjevača, pomalo Verlainovski.
Album otvara programatska „Art Cartel“ također Alenovom pričom, koja se pretvara u country folk cajun pop rock soul s gusarskim Pythonovskim konotacijama. I funkcionira savršeno.
A onda dolazi „Broken Record“, funky soul stvarčina, s međuigrom basa, scratchanja, bubnja, gitare i puhača.
„Fancy & Rough“ je starija folk pop stvar koja je u novom aranžmanu zašla u soul pop vode obojene folkom i ono je što New Gondoliers sada sviraju, gentlemen pop, pomalo sirov, ali i uglađen.
„Pop Came To Our Street“ još je jedna funky pop stvar, obojena zanimljivim zvuk Hammonda, dok je „City“, stvar koja zatvara „A“ stranu (da, bit će i vinil), ponovo prerađena starija stvar, ovoga puta u folk soul stilu.
„B“ stranu otvara možda meni i najhitoidnija stvar na albumu, Loureedovska, „Who’s A Ridin“, koja kao da je sišla s njegovog „New York“ albuma u obradi Michaela Kiwanuke.
„Late“ je još jedan funk soul obojen hammondovskim zvukom, „Zinedine Cezanne“ najrockerskija stvar na albumu i jedna od najinteresantnijih tekstualno.
Moram priznati da se veselim nekom budućem nastupu na kojem ću nazočiti desetominutnoj verziji „Wailing Song“ na bisu koja neće završiti naracijom nego zvučnim zidom i bukom distorzirane gitare, Veljkovim mahnitim udaranjem po činelama i timpanima i Alenovim bacanjem po pozornici.
A vi dotle poslušajte album na streaming platformama, kupite vinil kad izađe, nemojte propustiti izvrsne koncerte (ozbiljno vam kažem da su postali jedna od najvećih koncertnih atrakcija u Hrvatskoj) i budite sigurni da će album biti jedan od najboljih albuma godine u domaćoj i regionalnoj konkurenciji.
Samo da ga uspiju malo jače medijski popratiti.
PS – New Gondoliers će održat koncert u Močvari, 16. Ožujka.
Svi koji možete, svratite …!
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
