U povijesti moderne glazbe postoje albumi koji u trenutku svog rođenja nisu najavljivali nešto veliko. Primljeni s dozom opreza, nikad glorificirani i gotovo u pravili s „olovnim utezima kritike”, sami su krčili put kojim su se probijali, da bi, prije ili kasnije, sve leglo na svoje mjesto i ti albumi dobili status koji zaslužuju.
Ako bismo promatrali cjelokupni opus kraja šezdesetih i cijelih sedamdesetih, album „Music from Big Pink” bi bio idealan primjer te teze. I ne samo to, priča koja se odvijala oko njegovog nastanka sama po sebi je velika, s ljudskom i, dakako, izrazito umjetničkom notom.
Bob Dylan je u to vrijeme bio na svom „heretičkom” putu, uzeo je električnu gitaru u ruke i, kako bi mogao nastupati u novom, električnom modu, trebao je prateći bend. Pronašao ga je u sastavu „The Hawks” (kasnije poznatih kao The Band).
Ono što se dogodilo tih dana postalo je legendarno, s dugoročnim posljedicama toliko dubokim da se njihovi odjeci čuju i dan danas.
The Band – „The Weight”
Kad se prašina malo slegla, Dylan i The Band su se povukli u osamu, pronašli su kuću koja je zbog ružičaste fasade dobila nadimak Big Pink. U podrumu je bio mali studio, počeli su manijakalno snimati sve što im je padalo na pamet, neselektivno, neplanski, bez obzira na žanr. U tom kaotičnom, ali genijalnom kreativnom procesu, nastalo je ono što će kasnije postati „The Basement Tapes”.
No, paralelno s tom, odvijala se još jedna, ne manje zanimljiva priča. The Band su odlučili iznijeti vlastitu vizju, vlastiti glazbeni izričaj, daleko od uhodanih šablona tadašnje scene.
Dylan im je bio mentor i podrška, pa se u početku čak razmatralo da uz jednu njegovu pjesmu i jednu obradu, možda i pjeva na albumu. No, Dylan je shvatio da bi to onda postala više njegova nego njihova stvar, pa se povukao, ostavljajući ih da samostalno definiraju svoj zvuk.
Ipak, nije mogao, a da ne ostavi trag, dizajnirao im je omot albuma, koji jednostavno nije mogao biti savršeniji paket sadržaja kojeg je nosio.
No, Dylan nije stao tu. Odveo ih je kod producenta Johna H. Hammonda i pomogao im da potpišu ugovor s Capitol Records pod povoljnim uvjetima. Iako nije bio direktno uključen u snimanje, ostao je njihova „sjenovita” podrška.
Sam album je snimljen u dva studija na različitim stranama SAD-a, što je, opet, bila Dylanova ideja.
The Band – „I Shall Be Released”
Kad je album konačno izašao, pobudio je zanimanje, ali ne odmah onakvo kakvo zaslužuje. Tek kasnije su se počeli javljati glasovi o njegovoj stvarnoj vrijednosti, a jedan od glavnih zagovornika bio je bog na gitari, Eric Clapton, koji je tada sa svojim bendom Cream „terorizirao cijelu zemaljsku kuglu”.
Clapton nije samo hvalio album, već je čak otišao do benda u nadi da će mu dopustiti da s njima svira. Bila je to komična situacija, članovi The Banda su bili su toliko impresionirani njegovim posjetom da su ostali ukočeni, dok je Clapton, s druge strane, bio presramežljiv da otvoreno kaže što želi.
I tako je taj susret prošao bez rezultata.
S albuma je skinut singl „The Weight” / „I Shall Be Released”, dvije pjesme koje najbolje sažimaju njegovu esencu. „The Weight” je autorsko djelo benda, dok je „I Shall Be Released” Dylanov poklon, ali u aranžmanu koji je u potpunosti odradio The Band.
Pored neosporne legislative koja se proteže sve do danas, „Music from Big Pink” nosi u sebi bezvremensku crtu, pa je i danas čest gost na gramofonima širom svijeta. Čak se i mlade generacije umjetnika vraćaju njemu, navodeći ga kao uzor.
A kad već govorimo o The Bandu, ne smijemo zaboraviti njihov posljednji čin, povukli su se na vrhuncu slave. Njihov posljednji koncert snimljen je i izdan pod nazivom „The Last Waltz”, a u filmu su gostovali gotovo svi velikani tadašnje glazbene scene.
Film je, dakako, režirao Martin Scorsese.
Za razliku od 99% bendova koji su se raspali u sedamdesetima, The Band se nikad nisu ponovno okupili, niti izdali novi album.
Zov novca jednostavno nije bio njihov zov.
Sve u svemu, jedna od najljepših rock’n’roll priča ikada ispričanih.
The Band – „Music from Big Pink”
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
