Umjetnost je u biti veoma varijabilna činjenica i teško itko, ako ikako, ikad može kategorično tvrditi da nešto jest ili nije umjetnost.
Sjetimo se samo debakala Viktorijanske epohe, kad su (pre) cjenjena „remek djela“ tijekom vremena toliko gubila na vrijednosti da su danas bezvrijedna i sjećaju ih se samo povjesničari koji se bave povijesnim promašajima.
No, i više od te činjenice oči bode još nešto, tko je uopće taj koji može reći da je nešto umjetnost ili smeće, kad je u ne tako davnoj prošlosti Andy od smeća napravio umjetnost!
Ili cijelo vrijeme gazimo po subjektivnom polju!?
Teoretski, jedini koji si mogu priuštiti kakvo takvo ocjenjivanje, recimo u muzici, i to u pravilu s isključivo subjektivnim rezultatima su bivši (čitaj: propali) muzičari, koji ocjenjuju neko muzičko djelo, na temelju odsviranog i apsorbiranog tijekom slušanja. Pri tom je tehnička strana ocjenjivanja i te kako realna i nitko ju ne spori. No, tehnika je jednostavno samo pomagalo, ali ne i esenca djela. Da ne govorim da je u mnogim slučajevima baš ta tehnika pridonijela sterilizaciji nekog djela.
Ocjenjujući / kritizirajući nešto što je netko napravio i postigao daleko više od njega samoga, u ne malom broju slučajeva rezultira (latentnom) ljubomorom te propale nade. Frustracije se dakako upražnjavaju kroz pljuvanje na sve oko sebe.
To pljuvanje nije karakteristika samo propalih muzičara, koji pljuvaju u nemogućnosti da se kreativno približe onome što kritiziraju. Tijekom decenija postojanja moderne muzike, u nekom se paralelnom svijetu rodio sloj kojeg zovem „profesionalni pljuvači“.
Naziv sve objašnjava!
Sve što im se ne svidi na osobnoj razini ili nije napravljeno po njihovom ukusu, pljuju javno i bez pardona, i ne rijetko, na tome grade svoju reputaciju.
Sjetimo se remek djela koje danas slavimo i kitimo milijunima dolara na aukcijama, a svojevremeno su bila popljuvana kao bezvrijedna (potpuno suprotno „velikim“ djelima viktorijanskog doba).
Ne uvažavajući mogućnost da ipak postoji neka varijanta u životu u kojoj njihov ukus ipak nije taj koji determinira vrijednost nekog djela, nikada ne idu od postulata, „ako se meni ne sviđa, ne znaći da nije dobro!“. Teško, jer bi time sami sebi skočili u usta!
Na treću pak stranu postoje i neki drugi, iako još uvijek pljuvački nastrojeni, koji u životu neke grupe ili pojedinca vide sebe i ništa lošeg u tome. Ali kad je ta identifikacija ili razumjevanije fokusirano na samo jedno razdoblje života grupe ili solo umjetnika, onda dolazi do anomalije koja ipak na kraju balade ukazuje na neshvaćanje ili pak na otpor prihvaćanju različitog od projekcije koja se cementirala u glavi.
Kao rezultat, sve što ta grupa ili solo umjetnik napravi van tog uokvirenog konteksta jest smeće i nevažno, te nije vrijedno života kojeg živi na policama, LP pločama, kolekcijama i naposljetku u dušama ljubitelja muzike diljem svijeta.
Teško je navesti bolji primjer od grupe Pink Floyd, koja je za života imala dvije, kontekstualno, konceptualno i esencijalno, sasvim različite faze života. Ona sa Syd Barrettom i druga, nakon njegovog odlaska.
Miješati ove dvije faze znači miješati kruške i jabuke. Uspoređivati ih znači nepojmiti i ne shvatiti esencu evolucije izričaja u dva sasvim odvojena života ove grupe.
Nakon što je bend prestao postojati svatko odlazi na svoju stranu i dakako, debelo profitira na legislativi sastava. Stoga u kontekstu ove grupe, koju navodim kao primjer, govoriti Pink Floyd sa Syd Barrettom je bio velika grupa, a nakon njega smeće, ne da ukazuje na elementarno nepoznavanje gradiva, već na odsustvo senzibiliteta kojeg svatko tko piše o njima mora imati, bar u nekim minimalnim količinama.
Mogu se složiti da u kasnijim razdobljima neki članovi grupe izdaju anemične albume i poduzimaju turneje koje uglavnom leže na nostalgiji sljedbenika i njihovim novčanicima, ali negirati njihovo postojanje, to je ipak malo previše.
I naposljetku, još je jedna nit koja se provlači „kritičarskim prostorom“ današnjice.
Od nerazumijevanja razdoblja koje je prethodilo „omiljenom“, gora je u ovom kontekstu okamenjenost u vremenu i prostoru
Svi znamo da je embrionalna osnova rock’n rolla bio trominutni „uvod-refern-3 note sola-refren i kraj“. Ta se forma eksploatirala i u ranom razbolju rock eksplozije, do momenta kad je Iron Butterfly izdao album „In-A-Gadda-Da-Vida“, koji u sebi nosi 17 minuta dugu istoimenu kompoziciju, te do pojave grupe Cream, koji su (slučajno i iz potrebe) trominutnu pjesmu rastegli na polusatnu improvizaciju.
Time su otvorena vrata „jamu“ kao forme, ali i novim izričajima.
Cjelokupan Kraut Rock u biti počiva na “jamu” i njegovoj formi i gotovo nikada ne prati trominutnu shemu koja je proslavila rock. Isto je i s Južnjačkim Rockom, Zeuhlom i Canterbury scenom, te su ovi pokreti najzaslužniji za ustoličenja “jama” kao forme koja svoje „nepostojeće“ okvire nalazi unutar cjelokupnog opusa grupa pod okriljem ovih (muzičkih) pokreta.
Treba li im se odreći pravo na postojanje jer ne robuju trominutnim kompozicijama i nekontroliranom rasipanju energije?
Treba li im odreći pravo na postojanje jer su tu energiju kanalizirali u nešto što se onda, a pogotovu danas smatra vrhuncem (progresivnog) izričaja?
Neka od tih izdanja danas s pravom nose epitet remek djela.
Na drugu su stranu konceptualni albumi i pod ruku s njima, konceptualne „predstave“. Na prste jedne ruke se mogu izbrojiti konceptualni albumi koji su „iz prve‘ dobili prolaznu ocjenu kritike i publike, dok ih je na drugu stranu, jedno malo more.
Najpoznatiji konceptualni album s ove druge strane je recimo „Tubular Bells“, Mike Oldfielda, koji je na top liste dolazio polako, skoro godinu dana, a vrh zauzeo tek kad mu izašao nasljednik i potom ga svrgnuo s trona. Danas je to djelo proglašeno za remek djelo i postalo je dio svjetske kulturne baštine.
Koliko je današnjih remek djela dočekano na nož od kritike, teško je nabrojati, jer lista je preduga. To samo ukazuje na nepobitnu i notornu činjenicu da službena muzička kritika jednostavno u pravilu teško, ako ikako, prepoznaje vrijednost koja se nalazi ispod njima nedodirljive površine.
I kad se u to umiješa osobni faktor… .
Razumijevanje, odnosno, nerazumijevanje nekog koncepta oko kojeg se “vrti” neko djelo ne ovisi o tome da li je netko glup ili pametan, ne ovisi ni o tome koliko je promatrač obrazovan i “potkovan”, ovisi o lucidnosti trenutka i koncentraciji, ali nadasve, spremnosti da se “ubere” esenca.
Jednostavno, gospodo moja, nitko nije bogom dan i nitko u sebi ne nosi apsolutni sud!
Ako se nekom nešto ne sviđa, to ne znači da ne valja!
I na ovoj rečenici sve počinje i sve završava.
Ukoliko još uvijek mislite da ova rečenica ne važi i za vas koji ovo čitate, ma čime se bavili, krenite iz početaka s ovim člankom i pročitajte ga ponovo, ovaj put s razumijevanjem!
*Objavljeno 13. Travnja – 2018.
