Na prvim vijestima o smrti osobe koja je na svoj način postala dio svakodnevnog života, u nevjerici listate vijesti na netu kako bi ste pronašli dokaz da se radi o hoaxu.
Nekidan je takva potraga za istinom urodila plodom, jer Ozzy nije „partija“, kako su neki prenijeli. Nažalost, danas je potraga za istinom potvrdila one prve vijesti.
Preminuo je Massimo Savić.
Bez najave, bez ikakvih vijesti o ikakvoj bolesti, tiho, kao što je i živio van svjetla reflektora.
Da, preminuo je Massimo Savić, čovjek koji je svake godine „špartao“ Hrvatskom uzduž i poprijeko, održavajući koncerte. Nije bio sam ni jedini, svi estradni umjetnici žive od tog načina života, i nomadski „moving“ im je u krvi. No, Massimo je po jednome bio jedinstven, u težnji za savršenstvom.
Prvi je svojevremeno kvalitetno ozvučio kulu Kamerlengo u Trogiru, dokazavši da je sve moguće, kad se ima volje, novca i talenta. Postavio je standard zvuka kojeg se nitko nakon toga nije usudio ignorirati.
I od tada se skoro svake godine vraćao u Naše Malo Misto i priređivao koncerte. I da, i tu je bio jedinstven, svaki mu je koncert bio kao da je posljednji. U težnji za perfekcijom nije radio nikakvu razliku u pristupu koncertu, recimo u Trogiru ili u Spaladium Areni. Da, razlike je bilo, one tehničko tehnološke, no, kvaliteta koncerta nije radi toga bila manja ili veća. To poštenje prema publici ma gdje nastupio ga je dovela na postolje i tu je stajao do posljednjeg trenutka.
Sve to ne bi uspio bez iznimne ekipe koja ga je pratila u stopu, od muzičara na pozornici do majstora za mix pultom koji je u notu znao svaku pjesmu.
Taj ga je nagon za kvalitetom odveo svojevremeno u Spaladium Areni, gdje je pružio koncert koji se pamti, kako vizualno tako i onaj s audio strane. Stoga njegov posljednji koncert u zagrebačkoj Areni, i nije bio iznenađenje, već samo potvrda onog što se odavno zna.
Okružio se umjetnicima s integritetom, te mu je repertoar, prilagođen njegovoj izvebi, bio vrhunske kvalitete. Stoga su mu koncerti obilovali vrhuncima u kojima je svaki od posjetitelja nalazio dio svog života ili želja.
I s one humane strane, bio je ČOVJEK. Profesionalni odnos spram svih iz tima, bilo da se radi o nosaču zvučnika, producentu na koncertima ili pak sudionicima događaja na pozornici. Taj se odnos najbolje očitovao u njegovoj stalnoj praksi, na prvom mjestu je bio bend i prateći tim, a tek onda on.
Rijetki su na našim prostorima utjelovili esencu današnjice, a da pri tom nisu izgubili ono ljudsko u sebi. Massimo je bio iznimka par excellance, ostao je čovjek do kraja.
Sad će napokon pronaći taj sjaj u tami, jer dobrim ljudima svjetlo sije i kad hodaju preko Hada do svog konačnog počivališta.
R.I.P.!
