„Što je to u ljudskom biću što ga tjera prema piću?
Tako bi nekako mogao biti podnaslov osvrta na sinoćnji koncert Massima u Trogiru. Naime, Massimo u redovnim intervalima posjećuje Trogir i održava koncerte u kuli Kamerlengo. Bilo bi realno za očekivati da se grad u biti zasiti ovog umjetnika i da u sve manjem broju posjećuje nove njegove koncerte.
No, stvarnost je drugačija. Kao po nekom ustaljenom redu, prostor kule Kamerlengo se svake godine napuni, doduše, ove godine u corona modu, ali ipak, gledalište je bilo puno. Što je to što ljude privlači njegovim koncertima i „prisiljava“ ih da uvijek iznova kupe kartu za nešto što su do sada vidjeli i doživjeli nekoliko puta?
Sve ove upitnike sam sinoć vidio iznad svoje glave i u tijeku koncerta pokušao raščlaniti, možemo komotno reći, fenomen zvan Massimo.
Kao prvo, nikada, ali apsolutno nikada taj čovjek nije išao ispod svog minimuma, koji je postavljen izuzetno visoko. Da, bilo je trenutaka kad se sjena tuge nadvijala nad koncertom, bilo je trenutaka kad se pepeo nadvijao nad koncertom i to doslovno, ali Massimo je u svim tim, za umjetnike destimulirajućim uvjetima ipak uspio privesti koncerte kraju, možda ne onako kako bi svi voljeli vidjeti i doživjeti, ali nikad traljavo i rutinersko rutinski.
A to je ono što publika cijeni!
Pošten odnos spram auditorija o kojem uostalom i ovisi, pošten i fer odnos prema suradnicima, što je i te kako vidljivo na sceni, i nadasve pošten odnos prema trenutku, te apsolutno poštivanje mjesta na kojem se sve skupa odvija. Morat će te priznati da je ovo gore nabrojeno poprilično rijetko.
No, ovo je samo jedan segment tog fenomena. Drugi je nesporna kvaliteta materijala. Koncert je sastavljen od Massimovih standarda koji pokrivaju skoro cijelu karijeru kao solo umjetnika, ali za divno čudo ne postoji ni jedna kompozicija koja se kontekstualno, a pogotovo ne koncepcijski, izdvaja iz liste. Sve su u neku ruku upregnute u ista kola i vuku koncert u istom smjeru. Sve ostalo je pitanje osobnog ukusa pojedinca, te s o tome nema smisla lamentirati.
Massimo je umjetnik i u to nema sumnje. Profilirao se tijekom godina u konstantu naše scene i kad otiđete na njegov koncert točno znate što će te dobiti i u kojim količinama. No, ma koliko bio velik i samoprijegoran, ne bi to uspio ostvariti bez pratećeg benda. I u njemu leži jedna od najvećih pozitivnih komponenti i jedan od ključeva razumijevanja fenomena zvan Massimo.
Bez da ikoga izdvajam posebno, jer svi su ravnopravno zastupljeni na sceni, moram poentirati nešto što mi odavno leži na duši, još od koncerata Bare i Majki. Paralela između pratećeg Massimovog benda i Majki je u ovom kontekstu neminovna i velika. I jedan i drugi bend egzistiraju kao pratnja frontmanu koji nosi cijeli projekt, no, i jedan i drugi bend su sastavljeni od jakih individua od kojih svaki može ponijeti dobar dio koncerta u nekom drugom okruženju. Ono što hoću reći, bez da umanjujem Barinu i Massimovu ulogu, (to bi bilo glupo!), jest da bih volio vidjeli Majke ili Massimov prateći bend u nekoj vrsti solo koncerta. Bili bi to moćni koncerti, jamovski orijentirani, … . Majke su to dokazali nedavnim koncertom u Šibeniku u tvrđavi sv. Mihovila, kad sam „zagrlio zvučnike“, a Massimov preteći bend sinoć u prekrasnom instrumentalnom uvodu kompozicije „Indija“. Bilo je to par minuta izuzetno bogatih ritmom, neupitne dinamike koja pokreće, u kombinaciji s melodijskim linijama JLPonty/sevdah dionica na vilini. Fragment toliko moćan da je svojim postojanjem treskom otvorio vrata „Indiji“ i stopio se u njoj. Predivno, trenuci vrijedni koncerta.
Jedna od konstanti kad su Massimovi koncerti u pitanju je zvuk. U nekim davnim vremenima vladalo je uvjerenje da se kula Kamerlengo ne može kvalitetno ozvučiti. Onda je došao Massimo i po prvi put pokazao kako ipak može. Od tog doba pa do danas, kvaliteta zvuka je još jedna konstanta koja prati njegove koncerte. Za miks pultom je i ovaj put bio Drago Smokrović Smokva, što već samo po sebi daje garanciju kvalitete. Massimov glas je bio čist i jasan, instrumenti posloženi po važnosti u trenutku ili pak gurnuti u pozadini za vokalnih dionica. Za vrijeme instrumentala svaki je instrument bio smješten točno ondje gdje treba. Ukratko, školski primjer „kako mali Ivica doživljava vrhunsku produkciju“!
I ono posljednje, ali u biti ultimativno, publika.
Teško se oteti dojmu sindroma „leptirice i svjetla“, ali kod velikog broja prisutnih sinoć je baš to bilo prisutno. I ništa lošeg u tome, jer je pokazatelj veličine regrutirane armije sljedbenika. Moramo priznati da je u današnje vrijeme govoriti o ovome malo deplasirano, jer sam pojam skoro više da ne postoji.
Publika je ta koja determinira Massima i daje mu neophodno gorivo da svoju ljestvicu podigne sljedeći put još koji milimetar i time otvori prostor novim poklonicima. Ne sumnjam da će se taj proces nastaviti i u dalekoj budućnosti.
S čisto muzičke strane, ako me sjećanje ne vara, neke su kompozicije aranžmanski prekrojene, te smo dobili novo ruho koje u ovakvom okrilju pomalo naginje modu s koncerta u zadarskom Arsenalu, kad je koncert Massima zvučao na trenutke kao da je na sceni heavy rock band. Da li je u pitanju evolucija ili pak igra aranžmanima, ostaje da se vidi, ali to u kontekstu trogirskog koncerta nije ni bitno.
Ono što jest bitno, publika je otišla zadovoljna i s paketom lijepih uspomena na jednu kasno ljetnu noć.
This is what it’s all about, a !
