Kad se spomene Massimo i Trogir, prve asocijacije su vezane za konstantu gostovanja i činjenicu da je Massimo sa svojom ekipom bio prvi koji je smisleno ozvučio kulu Kamerlengo. Svi prijašnji pokušaji su završavali s konstatacijom da se drugačije i bolje ne može, prostor je preakustičan??, feedback neminovan, ne može se izbjeći, itd, itd. I onda je Massimo održao koncert u toj istoj kuli i, … povijest lokacije se počela pisati, jer je tom prilikom bacio rukavicu u lice svim organizatorima i producentima za mix pultom, postavivši visoki (normalni!) standard ozvučenja srednjovjekovne utvrde.
Nakon njega, slučajno ili ne, producentski segment koncerata u kuli je krenuo uzlaznom putanjom, i nakon nekog vremena se ustalio na visokoj razni, tolikoj da danas rijetko, ako itko ide ispod nekog minimuma takve produkcije.
Tako je bilo do sinoć.
Massimo je održao „redovni“ koncert u kuli Kamerlengo, gledalište se pristojno epidemiološki popunilo, sparina je bila nesnosna, što hoće reći, business as usual, impresivni „grozdovi“ zvučnika su visjeli sa stropa pozornice, još impresivniji basovi su lijeno ležali na betonu pred pozornicom. Drugi riječima, scenografija i scenarij viđen lani, preklani, godinu prije,…. , (koje možete naći na portalu ako potražite Massima i Kamerlengo na internoj tražilici!).
Repertoar je bio klasičan. Massimo i pored nesnosne sparine dobro raspoložen, drugim riječima, sve se lijepo posložilo za jedan ugodan koncert.
I bilo je!
Bar u oku većine promatrača!
Ali, uvijek postoji to prokleto „ali“, u većini slučajeva nagovještava ne baš dobro što slijedi iza njega. Ne i u ovom slučaju, jer „ali“ znači da je sve bilo kao što je trebalo biti i kako je opisano, ali s nekim izuzecima. Da, dogodio se izuzetak, toliko pozitivan da ga je riječima teško opisati, što znači da ću pokušati nemoguće (ili kako je Zappa rekao, parafraziram „pokušat ću plesati arhitekturu!)
Da bi se shvatili gabariti ovog događaja treba ipak krenuti od nekog početka, dakle od početka koncerta. Prvim je pjesmama Massimo pokazao da je sazrijevanje scenske prezentacije i produkcije odavna iza njega, definitivno završeno, zaokruženo i da sve što će se zbivati dalje, će biti u krugu tih granica. Artikulacija, dikcija i razgovijetnost njegovog vokala je već postala trade mark njegovih koncerata, zahvaljujući i njemu, ali i mix pultu koji ga prati iz riječi u riječ iz stiha u stih.
No, vokal je kao i uvijek samo dio muzičke slike, a nju u ovom slučaju pune VKV profesionalci. Reći da je prateći sastav uigran i kompaktan su poprilično otrcane fraze, ali to je jednostavno tako. Svaki član je virtuoz za sebe, zajedno zvuče moćno, imate osjećaj da mogu satima svirati jam (kojeg bi volio čuti!), a da se nikome ispred njih ne zijevne.
E sad, … sad dolazimo do „raison d’etre„ ovog osvrta, jer ruku na srce, pisati o ovom koncertu u „mojoj klasičnoj formi“ značilo bi se ponavljati. (bacite oko na prijašnje osvrte, sve rečeno u njima važi i za ovaj koncert!)
S jednom iznimkom, produkcija!
I u tom grmu leži zec i ovim riječima počinje onaj pravi početak ovog osvrta. Produkcija jednog koncerta ovisi o stotinama, pa i tisućama faktora. Svaki od nabrojenih je jednako bitan i u biti ne postoji manje važan ili glavni, Sve je bitno i sve je podložno greškama koje se katkad skupo plaćaju, neovisno o događajima na pozornici. Vjerojatno ne postoji segment ljudske djelatnosti gdje se male greške tako skupo plačaju. Ovim želim reći da loša produkcija može upropastiti i najbolji koncert i obrnuto. No, to nije tajna.
Massimo je inače poznat po studioznom pristupu odabiru suradnika, pa tako i producenta, te su njegovi koncerti redom vrhunski producirani. U tom kontekstu posebno se izdvaja onaj u Spaladium Areni, ali taj koncert se odigrao u sasvim drugačijem kontekstu od sinočnjeg
Kula Kamerlengo je bila „terra incognita“ što se produkcije tiče, do dolaska Massima u Trogir prije desetak (ili više) godina. Od tada se sve promijenilo i ustalio se standard koji su manje više poštovali svi koji su gostovali u kuli. Sinoćnji koncert je tako i počeo, ne nagovještavajući ničim da će u svojoj kulminaciji porušiti barijere koje je sam postavio i vinuti se u visine gdje će ga biti (pre) teško pratiti.
Kako je koncert odmicao scena se zahuktavala, glavni (volumen) potenciometar se lagano, ali konstantno podizao, svaki put za mikroskopski pomak, neprimjetan u trenutku, ali i te kako vidljiv u zbroju. Snaga iz zvučnika se neprimjetno povećavala. Zahvaljujući neograničenoj snazi razglasa za ovaj koncert (Valentinov sistem je koristio ispod 50% raspoložive snage!!!), zvučna slika koja je dolazila s pozornice je bivala sve impresivnija, da bi u završnom djelu, u krešendu instrumentalnih dionica dosegla nivo klasičnog rock koncerta sasvim druge provenijencije.
No, nije sve u snazi, to imaju mnogi, ako ne i svi danas, poanta je u distribuciji zvuka, čistoći, balansiranju, „šetnji„ instrumenta kao i njihovo fokusiranje. Na sve nabrojeno ide ono najbitnije, sveobuhvatna čujnost svakog djela zvuka, (npr. kastanjete!!), u svakom djelu auditorija, u svakom kutu, kako ispred pozornice, tako i u najudaljenijim točkama nasuprot, ali i sa strane. Ovo posljednje je bilo impresivno, rijetko viđeno i kod daleko razvikanijih izvođača i koncerata.
Massimo je sa svojim timom na pozornici i Dragom Smokrovićem Smokvom za pultom, uz svesrdnu pomoć Valentinovog razglasa dosegao vrhunac što se tiče scenske prezentacije i produkcije Ako neko misli da više i visočje od ovog može, neka mi se javi, ali s potvrdom o pozitivnom psihijatrijskom nalazu.
Massimo je ponovo bacio rukavicu u lice svima, onima koji će doći iza njega u isti prostor, onima koji misle da mogu bolje i onima koji će krenuti tim putem.
Sretno im bilo, jer put je dug, trnovit, krcat zamkama.
A nagrada, nema je, ili ima, u obliku ovakve recenzije!
Zahvaljujem Jošku Hercegu na ustupljenim fotografijama!
