Massimo se vratio u Split!
Postala je već tradicija da Valentinovo Massimo i Split provode zajedno, ovaj put u Spaladium Areni.
Raspoloženje se osjećalo u zraku i prije početka koncerta, a sam pogled na impresivnu pozornicu je garantiralo dobru zabavu.
To se i dogodilo!
Na pozornici je prva izašla grupa Vatra, i svojim kratkim nastupom od petnaestak minuta zagrijala atmosferu.
Decentno doziranje predgrupe je bio prvi veliki plus ovog koncerta, ne zato što je Vatra loša ili dobra, već jednostavno jer je predgrupa.
Tih petnaestak minuta je dovoljno publici da vidi tko je na pozornici i prihvati grupu kao uvod u koncert, a s druge pak strane, omogućava predgrupi da u kondenziranom obliku isporuči svoj opus i time maksimalno poentira na pažnji auditorija.
Massimo je izašao na pozornicu i veliki koncert je počeo!
Repertoar kojeg je isporučio je njegov standard u varijacijama koje smo do sada imali prilike vidjeti i čuti, uz ipak nekoliko izleta u do sada neistraženo područje njegova rada.
Detaljnije rečeno, Massimo se oboružao nešto jačom artiljerijom te svoj izričaj pomakao prema teškom polu, u kojem su do izražaja najviše došli muzičari iz prateće grupe.
U ovom kontekstu ne bi bilo fer nazvati ekipu iza Massima na pozornici pratećom grupom, jer njihova je uloga u predstavi daleko veća. Realno bi bilo govoriti o Massimo Bendu, u kojem je sam lider “prvi među jednakima” na pozornici.
Taj se odmak i te kako osjetio u instrumentalnim trenucima, kad je bend uigrano isporučivao krešendo trenutka i privodio kompoziciju novom fragmentu.
Imajući na pozornici violinu, klavijature, udaraljke, bubnjeve, bas i solo gitaru, te prateće vokale, Massimo jednostavno u tom kontekstu nije mogao omanuti.
Tijekom koncerta je izveo manje više sve svoje poznate pjesme koje su publici i te kako drage, te je veći dio publika sama otpjevala.
Nije zaboravio spomenuti Olivera i poželjeti mu skoro ozdravljenje, nije zaboravio spomenuti i socijalni trenutak i zahvaliti se svima prisutnima koji su umjesto u “mesarnicu” otišli na blagajnu i kupili kartu za koncert.
Po starom običaju, odao je poštovanje velikom bardu šansone, poezije i velikom muzičaru, Arsenu Dediću, izvedbom pjesme “Da mogu”.
U potpunosti je napustio svoj hit “Benzina”, kojeg u originalu i nisam baš volio, poglavito radi infantilnog teksta, ali na njegovom koncertu na Gripama, prije par godina joj je dao novo, teško ruho i time je pomladio.
U kontekstu koncerta, s obzirom na težinu izričaja koji je dolazio s pozornice, ova bi verzija dobro legla.
No Massimo ima dovoljno da si može priuštiti takav luksuz (pjesmu “Benzina“ ne izvodi već poprilično vremena)
Ne računajući trenutke kad je publika ravnopravno sudjelovala u predstavi, a njih je bilo poprilično, jedan od vrhunca koncerta je bila izvedba Azrine “Gracije”, koja je dobila novo ruho s novim uvodom.
Neću pogriješiti ako ovoj obradi dam pridjev, “monstruozna“. Massimo i ekipa su u tim trenucima dali svoj maksimum od maksimuma.
Predgrupa Vatra se vratila na pozornicu nakon sat vremena od kako je Massimo otvorio koncert, te su izveli još par svojih pjesama. Kako su okrenuti ritmičnom popu i zaraznim refrenima, uspjeli su održati raspoloženje u publici i time u potpunosti ispunili svoju ulogu koja je ovaj put bila ipak nešto više od predgrupe.
Po završetku seta na pozornici im se pridružio Massimo i slijedila je premijera nove pjesme “Nama se nikud ne žuri”, koja je od prve legla auditoriju i vjerujem da će biti hit na našim prostorima.
Kao specijalni gost na koncertu se pojavio saksofonist Igor Geržina . U posljednje vrijeme veoma medijski eksponiran, Geržina je saksofonom donio još jednu komponentu i njome napunio ionako prebogatu zvučnu sliku.
Vješto balansirajući s Brunom Urlićem na violini, Igor se stopio na pozornici s bendom, tako da se njegov odlazak s pozornice i te kako osjetio.
Massimo je drugi dio koncerta proveo u nekoj ekstazi, jer kako drugačije protumačiti njegovo raspoloženje kad ispred sebe ima pet, šest tisuća ljudi koji plešu i pjevaju njegove pjesme.
Dvorana je plesala, muzičari su „brijali“ po instrumentima, Massimo je uživao u vjerojatno jednom od najvećih trenutka u životu.
Koncert je nakon puna dva sata polako priveo kraju uz dva bisa.
I tu je bio kraj!
Reflektori koji su se upalili u dvorani su pomalo brutalno vratili auditorij u surovu stvarnost, u kojoj postoji veoma malo onog o čemu pjeva Massimo.
No, ovo je samo dio priče, jer ona druga se nalazi na “sound & vision” strani.
Možda će se nekom učiniti da pretjerujem, ali ovakvu pozornicu Split nije odavna vidio, računajući i razvikane veličine koje su (slučajno) zalutale u Spaladium Areni.
Produkcija je bila savršena i nemam pojma gdje će Massimo nakon ovoga?
Ovo je bio vrh vrhova produkcije na svjetskom nivou!
Miks pult je bio toliko dobro “educiran” o trenucima na pozornici da je hvatao svaki kojeg je trebao istaknuti.
Savršeno balansiran zvuk je donio i kristalnu bistrinu, poglavito vokala. Kad se zna da je tehnička artikulacija vokala i vjernost njegove reprodukcije noćna mora svakog ton majstora, onda postaje jasno o čemu se radi.
Svaki Massimov šapat se čuo, dok su pjesme vokalno isporučene u kristalno čistom obliku.
Ritam sekcija je bila savršeno ozvučena i balansirana. Prebogata podloga koju su tvorili Marko Matošević na bubnjevima, Boris Popov na udaraljkama i Robert Vrbančić na basu je pripremila ogroman prostor za violinu, gitaru i klavijature.
Ova se istureni trio (Dalibor Pipo Matošević na gitari, Gojko Tomljanović na klavijaturama, Bruno Urlić na violini ) cijelog koncerta uspješno nosio sa zadacima koje su postavljale kompozicije.
Jačina zvuka je bila decentno dobra, u stvari, s obzirnom na muziku koju isporučuje Massimo i ekipa, bila je u decibel pogođena.
S druge pak strane, kao dio senzacije, light show je bio nesvagdašnji. Po riječima samog Massima, nova oprema je nosila nove izazove i još uvijek je u fazi nekog uhodavanja.
No, ono što smo vidjeli bilo je toliko superiorno da je u kombinaciji sa zvukom dalo vanzemaljski ugađaj. Ono što je bitno za podcrtati, svjetlo je bilo integralni dio predstave, te iako je pričalo svoju priču, bilo je u službi njegovog veličanstva zvuka.
Ravnopravno, ali ipak kao senzacija koja podcrtava.
Sve u svemu, produkcija koja neće uskoro biti viđena na ovim prostorima i očito je da Massimo (po običaju!) nije štedio kad su velike, ali i male stvari u pitanju.
Publika je bila miješana, kako već izgleda Massimova publika. Sve moguće generacije su se sjatile na ovnom mjestu, napunivši dvoranu.
Doduše, gornje tribine su zjapile prazne, jer očito i karte za nju nisu bile u prodaji, ali je zato sve ostalo bilo puno, s rijetko kojim slobodnim mjestom.
Publika koja je došla na koncert je većinom znala zašto je tu i što očekivati.
To je i dobila!
Stoga, još jednom, Massimo voli Split, Split voli Massima.
Rijetkost je naći osobu koja tijekom toliko godina pošteno i fer pristupa publici, vraća joj se u nekim redovnim intervalima i time postaje sastavni dio svakodnevnice s velikim pozitivnim predznakom.
A Massimo je u Splitu i više od toga.
Postao je institucija koja će još dugo godina brati pljesak na ovim prostorima, a ovim je koncertom to i potvrdio!
