Kad je Jack Kerouac krenuo na put preko sjevernoameričkog kontinenta, bez jasnog cilja i namjere, nije ni slutio da je prvim korakom otvorio veliko kulturološko poglavlje, ne samo Amerike, već i cijele zapadne civilizacije. Bio je to prvi korak iz kojeg je rođen „beat“, ili prevedeno na današnji rječnik, prvi pokret kontra kulture koji je zapljusnuo zemaljsku kuglu.
Dakako, trebalo je plodno tlo da bi sjeme proklijalo, a ono je bilo idealno u trenutku. Drugi veliki rat je bio već u nekoj magli, civilizacija se velikim koracima oslobađala od okova restrikcija, pa i direktiva „s višeg nivoa u službi zajedničkog dobra“. Pojedinac je sve više zauzimao mjesto u društvu i naposljetku, da, čekalo se da netko kanalizira ta stremljenja i misli, te ih pretoči u konkretni potez.
I on je došao u obliku knjige „On the Road“, koju je Jack Kerouac izdao tog Rujna 1957. godine.
Pokret se rodio doslovno „preko noći“, beatnici su preplavili američki kontinent i prelili se u Europu. Kontra kultura je počela poprimati svoje konture. Dakako u centru je bio otpor prema establišmentu i svemu što je mirisalo na arhaičnost i ograničavanje razmišljanja i života. Negiranje svih ustaljenih (uštogljenih) normi ponašanja, zbacivanje krutih okova socijalizacije i usvajanje naprednog rezoniranja donijelo je neviđenu ekspanziju kako kulturološku tako i socijalnu.
I da, poezija je u tim trenucima bila „in“, bila je medijski eksponirana do visine božanstva. Pjesnici generacije su postali mega zvijezde. A Allen Ginsberg i Jack Kerouac glasnogovornici cijele generacije beatnika.
Sredinom šezdesetih, s pojavom Beatlesa i muzičke komponente u pokretu beat pokret prijelaz u hipi pokret. No, to je neka sasvim drugačija i još impresivnija priča.
Inače sama knjiga „On the Road“ je „roman à clef“, podvrsta novele, mješavina stvarnosti i fikcije, u kojoj je priča ispričana preko fiktivnih likova koji u biti postoje, ali pod nekim drugim imenima ili radnjama koje obavljaju. Radnja je ispričana u obliku naracije i to kroz lik Sal Paradise, što je Jack osobno. I da ne pričam dalje, knjigu treba pročitati, ali s razumijevanjem i smještanjem u kontekst trenutka u kojem je nastala.
Pored toga što je poslužila kao okidać rađanju cijelog socijalno – kulturološkog pokreta na globalnoj razini knjiga „On the Road“ je postavila temelje jedne nove filozofije koja je prevladavala sve do početka osamdesetih godina. Tek tada je omraženi establišment ponovo uzeo uzde u svoje ruke i masu koja je nekada razmišljala, pretvorila u masu koja konzumira samo ponuđeno.
Ta se filozofija temeljila na slobodi u svakom smislu te riječi, od političke, kulturne, slobode razmišljanja, slobode iznošenja svojih stavova, slobode neslaganja s drugim stavovima, sloboda ophođenja, sloboda ljubavi, ukratko, nikada prije pojave beatnika i kasnije hipija, ljudski rod nije bio bliži idealu apsolutne slobode (koja dakako postoji samo u Utopijama). Nikada do tada, ali ni kasnije, ta je sloboda izvojevana na ulicama diljem zapadne civilizacije. Protesti su bili masivni i trajali su do usvajanja zahtjeva.
A radilo se uzdizanju slobodnih ideja na nivo pisanih zakona, pa čak unošenjem u ustav mnogih zemalja. Jer, prisjetimo se samo na trenutak, kad bi se studenti okupili na Elizejskoj Poljani ili u Washingtonu ili u bilo kojem velikom gradu, vlast se tresla. Svi su zahtjevi prije ili kasnije bili usvojeni.
O reakcijama vlastodržaca izlišno je i govoriti. Gerald Ford, predsjednik Amerike se u svom govoru naciji javno izvinjavao svim sudionicima protesta, u Francuskoj su padale vlade, do trenutka kad su i predsjednici postali aktivni sudionici protesta. U Jugoslaviji, Tito je istupio na nacionalnu TV i javno se izvinuo studentima i obećao prihvaćanje njihovih zahtjeva.
Danas smo svjedoci da je kolo povijesti krenulo zapanjujućom brzinom unatrag i teško da generacije rođene krajem prošlog stoljeća razumiju i jednu jedinu riječ koja je napisana u ovom tekstu.
Zahvaljujući prelasku iz atomskog doba u kasni srednji vijek!
