Mario Biondi jedinstvena je pojava na talijanskoj glazbenoj sceni. Glasom i stasom. Visok, pomalo korpulentan, atipični Sicilijanac, glasom koji dolazi iz nekog zamračenog i zadimljenog soul jazz kluba u Bronxu, kao da je brat Isaacu Hayesu i rođak Barryju Whiteu, a ne sugrađanin Franca Battiata.
Odrastao je u glazbenoj obitelji, od malih nogu slušao soul i gospel, Ray Charles, Isaac Hayes, Al Jarreau i Lou Rawls bili su mu idoli, a s nekima od njih kasnije je pjevao i snimao. Od oca je preuzeo umjetničko prezime (pravo je bilo Ranno), a na svjetla pozornice stupio je prije dvadeset godina albumom ‘Handful of Soul’ kojim se odmah probio na talijanske, a kasnije i na svjetske top liste soul i R&B glazbe. Taj je album pokazao da je Biondi itekako zreo autor, potentan pjevač, s jasnom idejom kako želi zvučati i s kojim se vrhunskim glazbenicima okružiti.
Brazilski ritmovi sambe, posebice u pjesmama ‘Never Die’ i ‘Rio de Janeiro Blue’, obrada Randy Crawford, koju je i sinoć maestralno izveo, dali su mu potreban dašak posebnosti i ekskluzivnosti, onu dozu retro šarma koju njegova glazba i danas nosi. Na tom prvijencu i najveći mu je hit, ‘This is What You Are’, još jedna prekrasna pjesma u samba ritmu, koja kao da je nastala u Brazilu sedamdesetih.
Njegova ljubav prema brazilskim i južnoameričkim, pa i afričkim ritmovima zabilježena je i na albumu ‘Brasil’ iz 2018.
Biondijev najnoviji album ‘Prova d’autore’, iz proljeća ove godine, u cijelosti je (za razliku od većine autorova opusa) otpjevan na talijanskom i sve je skladbe napisao sam Biondi uz povremenu pomoć multiinstrumentalista Maxa Greca i producenta Salvatorea Finochiarra i više je u talijanskoj pop maniri nego bilo što iz njegove karijere.
Svestran i raznovrstan i kao autor i kao izvođač, Biondi je sinoć, s ekipom vrhunskih glazbenika u vrućoj splitskoj noći, pokazao zašto ga publika voli i zašto je i u Hrvatskoj omiljen (i punica mu je iz Slavonskog Broda).
Biondi se s bendom na pozornici pojavio točno u 20.30 i nakon uvodne ‘No Show’ krenuo s talijanskim blokom od dvije pjesme s novog albuma. Biondi stalno komunicira s publikom, pretežno na engleskom (u pjesmama je izgovor perfektan tako da biste teško rekli da je Talijan), ali ponekad mu ponestane riječi kad pokušava objasniti kako je koja pjesma nastala ili s kim je sve svirao, no kako mi razumijemo talijanski, nije bilo većih problema.
Zvuk je ispočetka bio pomalo tih, no kristalno čist i jasan pa su se trubač i saksofonist, blizanci Matteo i Giovanni Cutello, izuzetno talentirani dvojac, od početka isticali u prekrasnim solažama i punili zvuk ostatka vrhunskog benda.
Dok je Biondi ispočetka bio pomalo rezerviran, pjevao sjedeći na stolici, nizale su se ‘A Handful of Soul’, naslovna s prvog albuma, ‘Jeannine Dukea Pearsona’, a mogli smo i čuti dokaz da je Al Jarreau bio vokalni trener Mariju kad je u jednom trenutku koristio tehniku akrobatskog scata.
Kako su ritmovi postajali sve brži, u ritmu sambe Mario je i zaplesao, a mogli smo čuti i solo izvedbe Maxa Greca na vokalu u jednoj pjesmi, ali i basista Saleema Ameena i bubnjara Davida Haynesa, kad bi Biondiju postalo prevruće. U trenutku kad je Biondi na ‘Rio de Janeiro Blue’ pomalo zaplesao, publika je počela i nije prestala do kraja. Otpjevao je i pjesmu svog uzora i prijatelja Lucia Battistija, ‘Prendila Cosi’, sjetio se i Pina Daniellea, otpjevao prekrasnu baladu ‘Fool For Your Love’ u kojoj zvuči kao izravni potomak Chrisa Ree i Isaaca Hayesa, a onda je uslijedio završni spektakl.
Prvo njegov najveći hit ‘This is What You Are’, u kojem je i nazočni radni narod pred binom zapjevao zajedno sa Super Mariom, a onda i svirački vrhunci koncerta, ‘Serenity’ i ‘What Have You Done To Me’, u kojima su opet briljirali blizanci Cutello.
Cijelo vrijeme koncerta zvuk se pomalo pojačavao pa je od razmjerno tihog na početku do kraja dosegao idealnu razinu. Međuigre klavira, trube, saksofona i ritam sekcije dosezale su nivo vrhunskih jazz sastava (što ova ekipa glazbenika i jest), pa premda ograničeni donekle konvencionalnim strukturama pop soula dijela pjesama, često su imali izlete u improvizacije na instrumentima i bojali sveukupnu zvučnu sliku u morske i južne boje Brazila, beskrajnih pješčanih plaža Rio de Janeira, a odmah potom odlutali u šezdesete i Tamla Motown i Atlantic soul zadimljenih klubova.
Na kraju smo zbog vremenskog ograničenja (fajrunt koncertima je u 22 sata, premda mi se to čini prerano i ograničava glazbenike na samo sat i pol svirke s jednim dodatkom) dobili brzinski bis, bossanovu obradu Sadeine bezvremenske ‘Smooth Operator’ s albuma ‘Brasil’, i tu je bio završetak lijepog Biondijevog koncerta na kojem se pri kraju i sam izvrsno zabavljao plešući i pozivajući publiku na pjevanje.
Na kraju su bend i Mario doživjeli standing ovations i nakon nekoliko minuta otišli s pozornice, a mi smo ostali razmatrati utiske, što je znak da je koncert bio i više nego dobar.
Tri vrhunska nastupa potpuno različitih glazbenika i vrsta glazbe u tri dana, u kojima sam uživao, znak su da je Vibrez stvarno uspio događaj.
A večeras nas još čeka Laibach, a sutra kompletno rasprodana Morcheeba.
Tko preživi, pisat će. Možda i o sitnim manama koje se do sljedećeg izdanja daju ispraviti.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala
foto album:
* sve fotografije: Antea Benzon /MLP-U
