Druga je večer Vibreza započela u iščekivanju rezultata Hajduka u Poljskoj, ali i s dva šanka, pivom i manjim redovima. Već je na početku bila zamjetna dominantno ženska publika, dijelom i zbog Marize koja svojom osjećajnom glazbom, perfektnim modnim izričajem i snagom izvedbe privlači više žensku publiku, a dijelom i zbog Hajduka. Mariza je prije dvije godine nastupala i na tvrđavi Sv. Mihovila u Šibeniku i bio je to vrlo dobar koncert, ali tada mi je nedostajalo malo više neposrednosti i malo drugačija setlista. Bio je to vrhunski profesionalan nastup, ali djelomično manjkav. Sinoćnji je bio predivan.
Mariza danas je najveća svjetska zvijezda fada. I vjerojatno je to već dulje od dvadeset godina. Amalia Rodrigues jedina je veća i prodavanija u povijesti, no dok je Amalia uz pjevanje bila i glumica te ipak koncentrirana na Portugal, Francusku, a kasnije i Japan i Italiju, Mariza je svjetska zvijezda i potpuno drugačija izgledom i glasom.
Dijete Portugalca i žene iz Mozambika, gdje je i rođena, a s tri godine doselila u Lisabon, Mariza se od ranih nogu susrela s fadom, glazbom koja izvire iz osjećaja zvanog saudade ili, najbliže na hrvatskom, čežnjom za prošlim vremenima na koja gledamo s određenom sjetom i osjećajem gubitka. Tužna ljubav, udaljenost od bližnjih (Portugalci su stoljećima bili najveći europski moreplovci), siromaštvo, ali i pritajena sreća te iščekivanje – sve su to teme kojima se lirika u fadu bavi. Ako se sjećate, prije nekih dvadeset godina fado je i kod nas postao popularan, a posebno ga je dobro interpretirala Jelena Radan.Mariza je već s pet godina nastupala i pjevala u obiteljskoj taverni u centru Lisabona, kako to uvijek na koncertima priča, no drugačija kulturološka pozadina i vjerojatno nešto drugačiji odgoj uvjetovali su da je fado izvodila ponešto drugačije od tradicionalnih fadista. To ju je obeshrabrilo u tinejdžerskoj dobi pa se prebacila u druge žanrove, odselila u Brazil i tamo neko vrijeme nastupala, a onda se krajem devedesetih vratila u Lisabon i ponovno počela pjevati fado. Prvi je album, Fado em mim, snimila 2002. i vrlo brzo postala najvećom zvijezdom fada kako u domovini, tako i u svijetu.
Fado je specifična glazba, posebna i zahtjevna za izvođenje, i nije slučajno da mu je izvor u nekoj od siromašnih, radničkih, ribarskih, pomorskih četvrti u Lisabonu, s posebnom portugalskom gitarom u pratnji i tužnim tekstovima. Srodne su mu kapverdska morna (Cesaria Evora) i brazilska modinha. Izvodio se tradicionalno u tavernama, stoljećima su ga pjevali i komponirali i muškarci i žene, a prije petnaestak godina uvršten je i na UNESCO-ov popis zaštićenih kulturnih svjetskih baština, kad je upravo Mariza bila jedna od dvoje ambasadora fada pri UN-u.
Sinoć je bila posebna večer jer, iako je sam početak bio tradicionalno sjetan, otpjevala je i nekoliko prekrasnih Amalijinih pjesama (dosta se koncentriravši na prvi album), a i dvije s novog albuma koji treba izaći u listopadu, pod nazivom Amor. A ljubav je sinoć bila nit vodilja cijelog nastupa.
Dio pjesama koje Mariza snima i pjeva obrade su starih fado pjesama, a dio su originalne autorske skladbe cijelog niza skladatelja i tekstopisaca. Posebno se ističe nekoliko tekstova najpoznatijeg portugalskog pjesnika dvadesetog stoljeća, Fernanda Pessoe, a na koncertu je otpjevala Ha uma musica de povo (pročitajte malo njegov životopis i sva imena i alter likove – ne samo pseudonime – pod kojima je pisao potpuno drugačije tekstove i pjesme). Započela je nježnom Duas Lagrimas de Orvalho, nastavila s popističnijima Ja Me Dixou i Amar te. Nizale su se i tužnije pjesme, poput Amalijine Lagrime ili sjetne Chuva (Kiša). No, kako je i sama naglasila, ona nije pjevačica samo tužnih pjesama, pa se u redovnom dijelu koncerta našla i vesela Triguerinha na koju je pozvala i publiku da pjeva, usput objasnivši i naslov pjesme (žene težakinje s juga Portugala, osunčane, tamnije kože, a nastavak -inha deminutiv). Tijekom koncerta obraćala se i pojedincima u publici, tako da je djevojku u prvom redu koja joj je proučavala cipele upitala: “Sviđaju li ti se?”, a stvarno je cijela oprava bila predivna, kao i onda u Šibeniku, ali i uvijek kad sam je vidio. Mariza je prava modna ikona prepoznatljive frizure, tetovaža na desnoj ruci i izvrsno našminkana.
Jednostavno, sinoć je sve kliknulo. I publika koja je bila emotivna i željna ovakvog jedinstvenog sviranja, ekipa koja je radila zvuk – savršena (i ljudi koji su sjedili na dobro ispunjenoj tribini koja je poprilično udaljena na zapadu od pozornice kažu mi da su jako zadovoljni zvukom), a Mariza posebno inspirirana, neposredna i, unatoč već uobičajenim govorima koje je i u Šibeniku održala, nekako posebnije raspoložena, vokalno besprijekorna i još više od toga, jer u glasu ste joj mogli doživjeti ono o čemu pjeva, iako portugalski ne razumijete.
Njezin je glas univerzalni instrument koji vam dočarava kišne ulice Lisabona, usamljenu brodicu na oceanu i ženu koja čeka muža da se vrati s mora, uske ulice centra Lisabona i djevojku koja čeka da vidi svoga dragoga krišom, radnice u poljima kojima se mladići potajno zaljubljeni u njih pomalo rugaju, čežnju žene koja je daleko od doma i koja svoju zemlju više neće vidjeti, a to joj je zadnja želja, te ljubav prema domovini u prekrasnoj O Gente de Minha Terra (Ljudi iz moje zemlje) kojom je završila redovni dio koncerta spustivši se među publiku i otpjevavši je, kao i uvijek, s posebnim sentimentom (kad mi netko kaže Mariza, odmah pomislim na izvedbu ove pjesme na uživo nastupu u Lisabonu 2006., zabilježenom i na DVD-u, kad na drugom refrenu zaplače i ne može nastaviti pjesmu). Glazbena pratnja bila je izvrsna, na čelu sa starim suradnikom, majstorom portugalske gitare Luisom Guerreirom.
Na Gente su i meni suze potekle jer bila je to takva noć. Hajduk se plasirao u Europu, a Mariza je, za razliku od šibenskog koncerta, odsvirala i meni najdražu fado pjesmu.
Na bis je maestralno otpjevala Maria Joana, a publika je glasno pjevala uglas s njom.
Sve je sinoć bilo savršeno. Mariza u elementu s prekrasnom publikom i prostorom. Vibrez je već nakon drugog koncerta dosegnuo visine kakvima nismo odavno svjedočili u Splitu.
Večeras nastupa Mario Biondi, talijanski kantautor soul jazz spektra s glasom dostojnim legendi soula Isaaca Hayesa i Barryja Whitea. Vidimo se u galeriji Meštrović.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala
foto album:
* sve fotografije: Antea Benzon /MLP-U
