Kulturaljka je završila i svijet može odahnuti.
Najveća fešta u Dalmaciji, a biće i šire, je u subotu došla do svog finala koncertom Kultur Shocka u novom prostoru, samo za tu prigodu, poviše tunela u nikad dovršenog Importanne centra.
Ali nije to tako izgledalo u startu, kada je prije par miseci izgorio hangar koji je bio dosadašnja lokacija, sve se dovelo u pitanju, ali
na kraju svako zlo za neko dobro. Iz tog plamena i pepela stvorilo se nešto jače i nadam se trajnije. Importanne sigurno neće izgoriti, to možemo biti sigurni, ali da nije bilo vatre, bilo je.
Čim sam čuo na zimu ko dolazi kupio sam 5 karata, jednu za sebe i moje 4 ostale osobnosti, koje sam onda ipak dao prijateljima, te kupio još dvi karte. Organizator Igor Bergam je toliko truda uložio da sve uspije, pa onda i u reklamu na svim mogućim medijima i nivoima, da je vjerojatno završio grleći se i s predsjednicom, ali to nisam vidio jer sam nakon nekog vremena isključio sve notifikacije od njega na fejsu. Ali Igor je moj idol, Bergam je festivalski Dražen Petrović i jednog dana ne učini li neko sranje jedna ulica će nositi njegovo ime. A možda bude i neki spomenik kojeg će onda svi šarati, no kako nitko nije dovoljno priznat za svog života nadam se da ću ja umrijeti nakon njega da to doživim, a bogami možda i iniciram ovjekovječivanje njegovog doprinosa gradu, sceni i državi.
U Splitu sam susretao komentare od: „Kako nisi dosad bio na Kultur Shocku, ja sam bio triput?“, do: „Ma nisu mi više kao prije“, do onih: „A koji su to?“.
Rođeni u Seattlu, a nisu grungeri, osnivač Sarajlija, a pjeva većinom na engleskom. Teško ih je opisati, neću niti pokušavati. Dva mjeseca sam križao datume na kalendaru do ovog događaja, kao da opet čekam otpust iz vojske, nije mi bilo važno ko ide s mnom, došao bih i puzeći sam, ali sam ipak htio da što više ljudi osjeti tu sreću, pa smo došli nas 8 i pas.
Imao sam dobru želju čuti predgrupu One More, ali znate kako je kada ste u skupini, jedno piće ili dva za zagrijavanje u apartmanu se svede na opijanje kao da idemo 7 dana u pustinju.
Ulaz je bio s južne strane tunela, a naš smještaj sa sjeverne, tako da smo planinarskim vještinama se spuštali putevima revolucije dok nismo došli do podnožja, jer šteta je bilo ići okolo, jel, da se ne bi izgubili.
Tad sam nešto i čuo od predgrupe i zvučali su mi dobro, koliko je to moguće, jer nisu me pustili s Vrancem unutra, a nisam ga htio ostaviti samog, pa smo još cugali ispred kemijskih toaleta i pozdravljali ljude na ulasku i izlasku sa štipalicom na nosu.
Na prve taktove galopirajuće konjice Kultur Shocka pohrlili smo unutra i brzo se probili do prvih redova. Ovo im je bio zadnji koncert turneje i postojala je bojazan da će od umora puknuti ko Ivan Pernar i morati biti izneseni s bine, ali kako je krenulo to su se ljudi više zabrinuli za mene. Skakao sam ko luđak, jer na njima trebaš imat jaki karakter i buku u glavi da bi ostao miran i staložen cupkajući u mistu.
Kada sam krenuo nisam stao dok na mobitelu mi nije zasvitlio dnevni limit od 7000 koraka ilitiga oko 5,2 km.
Publika je guštala iako virujem ništa nije razumila, ali za moj nivo bili su presmireni, pa sam u nekoliko navrata tijekom svirke uletio i s drugom Toni Šimunđom inicirao i stvorio šutku. Mislim da je ekipa prvotno ostala zbunjena, misleći da se radi o epileptičnom ili terorističkom napadu, ali su brzo prihvatili igru.
Kod šutke je najvažnije obrambeno pravilo broj 1 nazvano po legendarnom Aljoši Asanoviću, a to je laktove držati u visini ramena, pa ako neko nastrada, što se nije pazia, (rekao bi Aljoša nakon par polomljenih nosova rumunjskih nogometaša u Francuskoj 1998).
Koje su pjesme Kultur Shock svirali ja pojma nemam, nisam uhvatio set listu niti sam je tražio. Izmjenjivali su se udarci i solaže violine, basa, trube, saksofona, gitare i minimalističkih, a glasnih Charile Watts seta bubnjeva. To je takva energija da bi mogla osvjetljivati grad na 5 dana, a kada napokon dođe balada za malo odmoriti i srknuti gutljaj piva, pazi prevara, to traje samo minutu dok se opet ne raspizde kao da ih je neko povukao za rep.
Sjetio sam se da je uskrs kad smo urlali:
“God is busy, may I help you?”
Mora bit da su svirali dvi ure kada su uz iskrene zahvale najavili kraj, ali su ga morali odgađati po nekoliko puta dok im se publika nije smilovala i pustila ih da napokon odu doma.
Osobno mi je žao što nije bilo više ljudi, bilo ih je dosta, ali moglo je još 127 stat, jer program, prostor, blagdanski datum i na kraju cijena karte su stvarno bili idealni i zaslužuju krcati prostor koji bi natirao organizatore da gurnu binu još dulje prema dnu. Ali svi koji su došli nisu skidali osmijeh s lica i drago mi je što se nisu razbježali nakon koncerta kao mladi iz Slavonije nakon faksa, već su ostali podržati legendarnog primoštenskog genijalca Antu Prgina Surlu.
“One man band” sadrži pjevača, beat box repera, DJa, svirača ukulele, trubača, što su bar 5 osoba za cijenu jednoga. Počinjao je s nekih poznatim dance ritmom na koji bi se nadovezao mikrofonom, snimajući to i ponavljajući s loopom, pa svirajući šta uvati pod ruku, plešući, … . Ono što bendovi stvaraju mjesecima u studiju on bi proizveo u par minuta, expresno, a nimalo šablonski i predvidivo.
Ako se ne posvađa s ostalima u bendu, tj. sam sa sobom, može svirati bilo di, bio kad i bilo šta, ja bi ga svugdi zva.
Oko 3 i po je morao završiti, pa smo nas nekolicina koja smo još mogli stajat na nogama preselili na after party u Tunela. U Šibeniku nikad kraja iznenađenjima, napušteni vojni tuneli su pretvoreni u disko club, idealan bijeg od klapsko zabavne stvarnosti.
Podneblju koji je odrastao na plačljivim pjesmama o izgubljenoj ljubavi, maslini, kamenu, moru i vinu dobro dođe da se malo prodrma i svati da postoje muzika i pjesme koje nisu očajničko ljubavne.
Dalmacija je sama sebi nametnula takav prozirni stereotip kao da odustala od svakog pokušaja da se to promjeni i da izađe iz te smiješne uloge.
Zato je Kulturaljka važna i trebao bi je imati svaki grad u ovo doba, a ljeti jednu Martinsku di se sve nastavlja.
Jedva čekamo!
Foto: Kulturaljka promo
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.