U sklopu mini turneje po Dalmaciji, Jeff Dale i Harpoon Blues Band su gostovali u Circusu.
Prvi nastup je bio u Makarskoj, potom u Starom Gradu na Hvaru i naposljetku, završnica se dogodila u Splitu.
Iako je bilo kišovito, nekako tmurno, bljutavo vrijeme, ipak se pred početak koncerta skupio pristojan broj onih koje je događaj izvukao iz četiri zida.
Jeff Dale nije nepoznato ime u svijetu bluesa i raduje da blueser ovakvog kalibra održava koncerte u nas, koji su u biti najviše promocija forme koja nažalost polako, ali sigurno kreće prema prašnjavim policama arhiva.
Atmosfera u klubu je bila ugodna te je i sam koncert od početka protekao u istoj atmosferi. Jeff je dakako u stilu američkog zabavljača pružio par nesvakidašnjih poteza, normalnih za američke klubove, ali u nas se rijetko viđaju. Naime, u nekoliko je navrata s gitarom izašao u publiku. Po povratku na binu s posljednjeg takvog izleta zapeo žicama gitare za jednu torbu, te je Buck uskočio i odmotao smotano 🙂 .
Bilo je očito da je veliki dio publike došao po porciju bluesa i to je i dobio.
Jeff Dale je tipičan predstavnik čikaške škole bluesa, koja njeguje root pristup s urbanim predznakom. Doduše, ta je forma toliko rasprostranjena na sjevernoameričkom kontinentu, a ipak egzistira u nekom svom svijetu, da je veoma teško izdvojiti nekog tko bi svojom veličinom i prepoznatljivošću danas uskočio u neku vrst meainstrema.
No to ne sprječava sve sudionike, pa tako i na ovom kocnertu, kako na, tako i pred pozornicom da uživaju u muzici kojoj je osnovno obilježje “savršenstvo jednostavnosti”, (zbog koje je svojevremeno bila prezrena!).
Ritmički u okvirima forme kojoj daje temelje, kompozicije su redom bile autorske, Jeffove kreacije (osim posljednje, „Got My Mojo Workin’“, Muddy Watersa), koje je, kako je sam podvukao, izveo na “čikaški način”. Doduše, nije ni trebao to podcrtati, jer svaka je nota jednostavno pripadala tom miljeu.
Prema pokazanom, Jeff nije neki veliki gitarista, ali ono po čemu ćemo ga upamtit jest jednostavnost pristupa i logika izlaganja nota koje dakako slijede blues shemu i daju joj onu poznatu prepoznatljivost.
Isto tako, ne smijemo zanemariti njegov glas. Nije operni kalibar, a to se i ne traži. Neki temelji moraju se poštovati, ali ono što u ovom miljeu daje veličinu vokala jest njegova prepoznatljivost i impresija. Jeff nema čak ni veliku prepoznatljivost vokala, tipičan je predstavnik „bijelog bluesa”, ali impresija je ono što posjeduje.
Sve u svemu, Jeff Dale je blues umjetnik koji zaslužuje pažnju, a nju je i dobio, kako tijekom koncerta, tako i velikim pljeskom po njegovom završetku.
Harpoon Blues Bend koji mu je bio u pratnji je ipak malo izdvojena priča. O njima je na ovom portalu već toliko toga napisano da je deplasirano ponavljati već ponovljeno. Ono što je krasilo ovu večer je bila neka vrst neverbalne komunikacije između članova benda, kako bi svi “puhali u isti rog” . Iako su imali samo par probi i dva nastupa prije ovog u Circusu, bend je djelovao izrazito uigrano i na trenutke, (again!), moćno.
Moram izdvojiti baš par tih trenutaka, u instrumentalnim dijelovima, kad se na tantričko zaraznoj ritam sekciji odigravala igra usne harmonike i gitare i potom, dvije gitare. Taj “interplay” nije bilo jedino što se izdvojilo, jer je u svakoj kompoziciji bilo ostavljeno decentno dugo za instrumentalni dio, te je svaka od njih imala svoj peak, neka manje, neka više.
Ukratko, Harpoon Blues Band je, ako ne na vrhu naše blues scene, onda sigurno među prvih par.
Sam je zvuk u klubu bio dobar, decentno jak, u biti vjerujem, maksimalno jak, znajući poziciju kluba. Uostalom i sama vrst muzike koja je dolazila s pozornice nije zahtijevala razarajući zvuk, tako da se sretno poklopilo neminovno s namjernim. Svi su instrumenti bili lijepo pokriveni, čisti, mikrofonija je „izletjela” samo jednom, što znači nijednom, razgovjetnost je bila na visokoj razini, ukratko, mix pult je odradio svoj dio posla.
Iako nije cijelo vrijeme aktivno sudjelovala u događajima s pozornice, tipa „rukice gore“, što me osobno iritira, i publika je dala svoj dio koncertu i time zaokružila napore organizatora i izvođača da nam pruže jednu lijepu večer, koja je usprkos zimskom, turobnom ugođaju pretvorena u malu feštu velikog bluesa.
Zadovoljan?
Apsolutno!
Foto: Boris Vincenzo Dalmatino
