“Na Putu”
Odmah da kažem da je film napravljen korektno.
Posebno prvi dio u kojem je prikazana alienacija dvoje ljudi koji se vole, ali se ne mogu oduprijeti sili koja ih udaljava iz dana u dan. U nekim trenucima atmosfera filma podsjeća na “Izgubljeni u prijevodu”, s tim da radnja teče obrnutim smjerom.
Drugi dio filma, u kojem glavni glumac pronalazi odgovore na neodgovorena životna pitanja, napravljen je pomalo „neodlučno“. Mislim da se redateljica nije mogla odlučiti s koje strane pristupiti tom gorućem problemu islamskog fundamentalizma u Bosni. Ozbiljnim pristupom udaljila bi film od gledatelja i ušla u kvazipolitičke vode, dok bi komičnim pristupom marginalizirala problem i time promašila samu bit filma.
Rezultat je polovičan prikaz tog socijalno-vjerskog segmenta u Bosni, s povremeno loše odigranim kadrovima (Lučev).
Glavna vrijednost filma leži u prezentiranju činjenice o postojanju logora islamskih fundamentalista. Da se nalaze negdje u Pakistanu ili Africi, odmahnuli bismo rukom i rekli – ma tko ih šiša, eto ih tamo – daleka im majka. Ali postojanje takvih logora i takvog načina razmišljanja na 100 km zračne linije od nas, ledi krv u žilama i nameće mnogobrojna pitanja.
Normalno je da se film ne bavi njima, jer te odgovore ipak mora dati službena politika. (Svjedoci smo policijske racije od prije nekoliko dana u jednom od takvih logora.)
Što reći za kraj?
Zrinka je briljirala, ponovno. „Nažalost“, to se od nje i očekuje, i svakim njenim filmom očekivanja su sve veća.
Nadam se da će ih opravdati.
Film ostavlja gorak okus u ustima nakon gledanja – što znači da je redateljica uspjela u svom naumu – skrenula nam je pažnju na problem i prikazala ga kao dio svakodnevnice, ne ostavljajući mjesta sumnji da bi se to moglo dogoditi bilo kome od nas.
Ne želeći davati nikakvu konačnu ocjenu, jer će je dati publika svojim prisustvom na projekcijama, s moje strane – jedan veliki plus.
Došlo kino u Naše Malo Misto
U subotu navečer, u prepunoj kinodvorani, održana je projekcija filma “Na putu” redateljice Jasmile Žbanić, s Zrinkom Cvitešić i Leonom Lučevom u glavnim ulogama.
Sve to ne bi bila neka vijest da se ne radi o putujućem kinu, odnosno o prezentaciji filma u mjestima bez kina. A Naše Malo Misto je jedno od takvih.
Zvuči nevjerojatno, ali nažalost istinito.
Mnogi od nas se s pravom pitaju kako…?
Zašto…?
Jer odlazak u kino odavno je prestao biti samo gledanje filma.
Odlazak u kino je “izlazak”, gdje je gledanje filma samo jedan segment, a istovremeno i kulturološki trenutak.
Da bismo našli odgovor, moramo malo zaviriti u našu nedavnu prošlost. I viditi da su prije 20 godina, za vrime mraka, bile dvi predstave navečer i vikendom jedna popodne, a ne tako rijetko, za malu dicu i mlade, matineja u nedilju ujutro.
U stvari, to je i bilo normalno, jer je u to vrime bija mrak, a filmovi se i gledaju po mraku, pa nije ni čudno šta je bilo toliko predstava.
I tko je zaslužan za sve ovo danas?
Pa zna se!
Oni koji su upalili svitlo – Franjo T. i njegova bulumenta kriminalaca, koji su od Dalmacije stvorili vukojebinu, a od Našeg Malog Mista selendru.
Nekada su po selendrama šarali cirkusi s bradatim ženskima i najjačim judima na svitu, a danas – danas smo ipak napredovali.
Napredak je donio svoje, danas nam dolaze putujuća kina.
Nema šta, napredovali smo za popizditi!
Nastavimo li ovako, naši će unuci završiti u pećinama.
A ko će onda upaliti svitlo?
Feta života / objavljeno 15.03.2010.
