Preminuo je Đorđe Balašević!
Otišao ja najobičniji od najneobičnijih velikih zvijezda našeg muzičkog neba. Od prvih dana je njegov image, ako se uopće može tako reći za neformalni način komunikacije, ponašanja i olakog shvaćanja statusa zvijezde, što je uistinu bio.
Bio je jedan od rijetkih na ovim prostorima koji je mogao sam stati na pozornicu i dva, pa i tri sata zabavljati publiku, bilo svojim pjesmama, bilo vicevima, bilo običnim pričama. I baš te obične priče su bile njegovo najveće narativno djelo, jer način na koje ih je ispričao, poanta i poruke koje je njima slao, su u pravilu u gledalištu izazivale salve odobravanja.
Pjesme su mu bile skoro narativne, recitali koje je uglazbio, uokvirio prekrasnim melodijama. Lirika je pitka, a duboka, višeznačna, iako naizgled veoma jednostavna i lako razumljiva. U biti imala je sve ono što neku pjesmu čini velikom baš radi te lirike. Kroz svoje je pjesme pričao priče iz svog života, veoma rijetko ili nikada banalizirajući taj život kako bi zaradio jeftine poene.
Počeo je davno prije posljednjeg prokletog rata, patio u njemu na svoj, umjetnički način i nakon njega se vratio na svim pozornicama diljem bivše države. Možda je u početku bilo nekih prepreka, no one su padale jedna za drugom i Balašević je postao nacionalni junak na našim prostorima i sigurna akvizicija svakog koncertnog promotora.
Živio je jednostavnim životom „sokaka“ i tu je dočekao svoje posljednje dane.
Đorđa Balaševića će se pamtiti, ne samo kao Balaševića, pamtit će se njegove pjesme, pamtit će se situacije u kojima su se slušale i nadasve pamtit će se osjećaji koje su izazvale.
R.I.P. veliki čovječe!
