Preminuo je Larry Coryell!
U potpunoj medijskoj tišini umjetnički svijet je izgubio još jednog velikana. Čovjeka koji je pridonio da se fuzija prelije na područja gdje je suvereno vlado rock izričaj i time je na “stranu fuzije” privukao cijelu armiju koja je potom vjerno slijedila sve događaje iz tog miljea.
Kad to govorim, mislim na umjetničko sljedbeništvo, ali ne i nezanemariv financijski dobitak. Sjetimo se samo da su se jazz albumi u doba prije eksplozije fuzije prodavali u nekoliko stotina, u najboljem slučaju tisuća primjeraka (ako je izvođać imao veliku rodbinu), da bi potom, po spajanju rocka i jazza, te tiraže dosezale astronomske brojke, koje su vodile prepunim (velikim) dvoranama.
Sve je to dijelom zasluga i Larry Coryella, koji je svojim “otvorenim” pristupom jazzu obogatio kompletan muzički izričaj dvadesetog, pa i ovog stoljeća. Larry Coryell će biti upisan zlatnim slovima u povijest moderne muzike. Iz nekoliko razloga od kojih je možda najznačajniji pristup jazzu kojeg je uveo svojom muzikom i sviranjem.
Fuzijom je carevao Mahavishnu Orchestra i bili su neprikosnoveni vladari fuzijske scene, toliki da se ne rijetko njihovi albumi spominju u kontekstu “ultimativne muzike“. John Mahavishnu McLaughlin je svojim talentom, pa i genijem spojio nespojivo i do neba proširio “herezu” koju je iz prkosa uveo Milas Davis s albumom “Bitches Brew”. Stvorivši do bola originalni i božanski izričaj Mahavishnu Orchestra je postavio standarde žanra i fuziju de facto poistovjetio sa sobom.
Kao protuteža u borbi divova su se pojavili Chick Corea sa svojim sastavom “Return to Forever” i Joe Zawinul sa sastavom Weather Report, i fuzijski val je zapljusnuo zemaljsku kuglu.
I gdje je tu bio Larry Coryell?
Laičkim riječnim bi se reklo, “Čardak ni na nebu ni na zemlji“.
Ali doslovno!
Larry Coryell je umijesio rock senzibilitet, pa i ritmove u svoju jazz gitaru, koju je pak djelom prilagodio rocku. Ali ostao je zauvijek u jazz vodama. Samo ne u onim hermetičkim vodama koje su prijetile izgonu iz medija i potpunim odsustvom publike iz dvorana. Naprotiv, Larry je stvorio svoj stil sviranja, stilski blendirajući ono što je najbolje znao, Djanga i McLauglina. Rezultat je bio očaravajući, pogotovo u jamovima u kojima je plivao kao riba u vodi, ćime je zaslužio nadimak “Godfather of Fusion”.
I još ga je nešto izdvajalo od suvremenika. Upotreba akustične gitare. Koliko god je električna gitara imala prednost, akustična je bila ta koja mu je determinirala stil. Stoga nije rijetkost da su mu neki albumi u potpunosti akustični, gdje se trag električnih instrumenata naslućuje u daljini atmosferskog.
Za života je snimo 69 albuma, što solo, što kao vođa sastava kojeg je vodio. (The Eleventh House, s kojima je snimio četiri albuma). O albumima koji su nastali u kolaboraciji s poznatim jazz i fuzijskim glazbenicima, teško je i govoriti, jer ih ma bezbroj.
Moj prvi susret s Larry Coryellom je bio kad sam 1976. godine kupio album “Planet End”, koji me je raspametio. Do tada su Mahavishnu Orchestra/Return to Forever/Weather Report bili referenca fuzije i Larry mi je odjednom odškrinuo još jedna, velika, ogromna vrata neistraženih muzičkih polja. Zahvaljujući njemu došao sam do esence izričaja, u kojem Mahavishnu jesu ostali kraljevi, ali nisu bili sami na tronu.
Kad je 1979. godine Larry Coryell nastupio u Zagrebu zajedno s John Mahavishnu McLaughlinom i Paco De Luciom, bilo je to nezaboravno iskustvo i moj prvi susret u živo s dvije legende fuzije koje sam imao prilike čuti samo na pločama.
I sad je jedna otišla.
Larry Coryell je otišao, tiho i neprimjetno kao što je živio cijelog života. Ali kao što su cijelog života njegova djela govorila umjesto njega i za njega, tako će biti i ubuduće, kad se bude tražilo mjesto u povijesnim ladicama velikana.
R.I.P. “Godfather of Fusion”!