Zadnji je dan New Orleansa i mog otkrivanja Amerike. Samo u ovom broju otkrijte što se desilo…. I ostale clicbejt najave. Bend i ostatak ekipe je oko 11 otišao put Clarksdale, mista koje se u povijesti pamti po raskrižju gdje je Robert Johnson prodao dušu vragu da bih ga skoro 100 godina kasnije ja mogao spomenuti u ovom osvrtu. Tužan sam bio jer u 2 auta nije bilo mista za mene, a čekao me 7 ipo sati dugačak put Flix busom za Memphis, te pokušaj spavanja u njemu i na aerodromu. No, još jedan dan se nudio isprid mene, točnije 12 sati neba sa pjenom od oblačka i nasmiješenih 23 stupnja u zraku usred zime New Orleansa.
Ostavljam spremljen ruksak u hotelu i krećem pješke do Garden Districta. Laganim koracima i široko otvorenih osjetila kao djetlić u drvetu rezbarim mentalne slike u glavi u nadi da će mi potrajati do kraja života ili bar dok ovo napišem. Put vodi kroz kvart bogatih domova gdje žive Sandra Bullock i John Goodman kojeg bi rado volio sresti. Debeli bijeli stupovi krase kuće viktorijanskog stila dok hrastovi koji se probijaju iznad kablova struje čine zeleni tunel svakom prolazniku na pločniku.
Odšetao sam se do groblja Lafayette koje kao i mnogi gradovi i trgovi nosi ime Francuskog aristokrata i generala, europskog heroja američke slobode. Groblje krase kapelice, mauzoleji i nadzemni grobovi koji su gore, a ne dole zbog prijetnje od neželjenog kupanja pokojnih. Čini se pomalo napušteno bez cvijeća, zelenila i svijeća, neki su i otvoreni. Na vrhu jednog mauzoleja piše: Young Men’s Progress. Šta su htjeli reći s tim?
Grobovi su mi uvik zanimljivi jer izgledom i brojkama nude svoju priču kojoj život udahnjuje moja mašta. Šta pomisliti kada na nadgrobnom spomeniku pišu dva imena, godište 1914 i 1915, oboje umrli 1915? To je kraće od najkraće tužne priče na svijetu koja se pripisuje Ernest Hemingwayju i glasi:
“Na prodaju: dječje cipelice. Nikad nošene.”
Na 5 nadgrobnih ploča i spomenika koji krase samo jedan grob uspio sam izbrojati 19 imena osoba koje su se natiskale unutra. Svakako je lakše plaćati godišnju ležarinu groblju kada je podijeljeno na 19, nego kada je samo 1 tu.
Mimoilazim se ulicom s različitim grupama koje su platile vodiča da ih vodi ovim kvartom i grobljem. Mislim se da li da se incognito pridružim, ali nisam danas raspoložen za takve gusarske upade, a i više volim biti u svom ritmu.
Možda tada na izlasku iz St. Joseph groblja ne bih primijetio mural i niti malo bijelog Isusa kojeg kvare ili krase riječi crvenog spreja: US vlada nas sve ubija, pobunimo se odmah.
Brz je bio tranzit iz bogatog bjelačkog kvarta koji je malo iznad razine mora u onaj kvart koji nije, a pretpostavljate točno, većinom je crnački i siromašan. Nakon uragana Katrine spasioci i helikopteri su prvo spašavali bogate, dok su siromašni se utapali danima čekajući pomoć na krovu kuće. Nije pomagalo ni ako im se kuća nasukala na Garden District, još bi ih i tužilo zbog ometanja posjeda.
Na ulici leži čovjek. Prvi dan sam bio zabrinut tim prizorima, četvrti sam već navikao da ih srećem u svakom kvartu.
Pitam se koliko bi uspjeha imala blues pisma s ovakvim tekstom:
Nek te rani kora kruva
kapja vina, zrno soli
nek ti kušin bude stina
al’ Ameriku sine voli.
Iznad njegove glave pokrivene kartonom je ulaz u Betlehemsku Lateralnu crkvu koja na svom semaforu nudi utjehu: Ručak se služi nedjeljom.
U međuvremenu na ulici stoji stalaža sa nekim konzervama i frižider pun hrane. Na izvolite svakom potrebitom. Odupro sam se porivu da platim neke ture i vožnje, već sam se porukom javio dragoj gospođi Desiree koju sam prvi dan upoznao u našem hotelčiću.
Bivša profesorica, pjevačica, umjetnica, majka i dama sa svojih 69 godina nudi priče i iskustva koje ni jedan vodič ne može dočarati. Nakon što smo se oboje jutrima hranili tostovima s šunkom i sirom, filter kavom i muffinom odlučio sam nas počastiti ručkom u obližnjem restoranu s kamenicama. Nisam ljubitelj ničeg živog i sirovog, a posljednja dva puta kada sam jeo školjke sam ispustio dušu nad školjkom u toaletu, ali ne želim da mi život diktiraju traume, pa sam hrabro naručio tucet kamenica, različito posluženih, kuhanih i prženih sa lukom, gljivama, špinatom, ribom i slaninom.
Rekao bih Jacques-Yves Coustea da ne želi jesti najveće smeće mora, jer su kamenice filter za sve. Ali ja sam preživio, čak sam i uživao i rado bih ponovio. Sjedam nakon toga na biciklu i u sumrak jurim 20 milja na sat kroz 7 kilometara grada prema gradskom parku koji je navodno veći od Central parka u New Yorku. Podcijenio sam ga kada sam ostavio biciklu i da uštedim koji dolar krenuo ga istraživati pješke. Da sam planirao doći do kraja još danas bi bio tamo. Muzej, stadion, botanički vrtovi, labirint, restorani, okruženo jezerima i močvarama na kojima stoji upozorenje da se ne hrane aligatori. Njima oni dođu ko nama patke i labudovi.
Za povratak na dva kotača spriječila me birokracija ili viša sila jer nije mi se dala osposobiti ista bicikla koju sam zavezao za stup, pa sam to protumačio kao znak da se posljednji dan, posljednjom vožnjom ne nađem pod kotačima nekog diva od dvi tone i 8 cilindara. Čekao me zato u blizini njihov popularni streetcar, tj.stari tramvaj kao oni poznati u San Franciscu.
Karta za vožnju 24 sata svim tramvajima i busevima je samo 3 $. Većinom se njim voze turisti i naravno siromašniji građani, penzioneri i crnci. Filmski je doživljaj svjedočiti razgovoru, pregovoru ili svađi vozača i putnika crne puti. Sve ih razumin i ništa ih ne razumin, mogu se samo smiješit.
Pored mene je zasio neki mršavi bijeli lik koji slijedi posljednji krik mode s poderanim rebatinkama i bočicom viskija u džepu kojom se svako malo osvježio, a da me nije ponudio.
-“Are you in any case involved in music business?” -pita me.
-Da, sviram harmoniku.
-“Oh, ma jeli. Ja sam je neki dan svirao kod prijatelja, zvučalo je apsolutno užasno.” Iskreno će on, u što uopće ne sumnjam.
Opet imam nebesko razumijevanje za svakoga dok mu govorim da je vjerojatno do loše harmonike ako nije dugo svirana, što je često slučaj jer je harmonika najprodavaniji instrument na svijetu, a najmanje svirana.
Dok odlazim tapšam ga po ramenu uz riječi: Drži se stari!
Izlazim u centru jer moram presjedati za drugi tramvaj, što bih i učinio da me zvukovi trube nisu odvukli u drugom pravcu, kao što morski pas osjeti krv. Nacionalna garda s puškama na prsima cupka i pleše na zvukove kojima odzvanja pola grada na samom početku Burbon Streeta. Imam još 3 sata do polaska autobusa, želim još jedanput osjetiti magiju toga grada i kulture. Ulazim u svaki klub, javljam se svakom naoružanom zaštitaru i bendu dok biram kojem ću pokloniti zadnje dolare u takuinu. Činim veliki krug jer dati prednost Burbonu a ostaviti Frenchmen street je grijeh. Tamo više praši blues i rock, makar sam to ostavio u Nashville i Memphisa. Na zadnjem raskrižju, u zadnjoj ulici privlače me kao mirisi parka zvukovi klarineta i bendža, lokalni bend svira dixie, kao da je samo za mene. I za vas ovdi:
Malo je znatiželjnika tu, još manje je prolaznika, kao da su se namjerno sakrili od njih, ali dobar zvuk se daleko čuje pa nas se skuplja sve više. Ja kršim pravilo u sebi da ne želim izgledati kao tipični turista i vadim mobitel da ih snimim. Pa evo i druga, posljednja snimka iz Amerike od mene:
Ubacujem u kantu te zadnje dolare te hrabro tražim novi bicikl za 2 km do hotela di su mi stvari. Vraćam se podružiti s Desiree koja me časti s nečim finim što je upravo nabavila.
Do stanice idem pješke susresti se s još nekolicinom nesretnika koji divni New Orleans moraju minjati za tmurni Memphis.
-“Oh, mi ti ne sidimo na označenim mjestima, tako da možeš sjesti gdje hoćeš.”
Govori mi tamnoputa ženska s nogama na dva sjedala, što u prijevodu znači da sjedi na mom mistu pa ću ja morat sidit na nečijem tuđem i nadati se da nitko neće doći.
Osvojena dva sjedala su nudila utjehu da od 23.15 do 07.00 ću uspjeti nešto i zaspati, ali to je bilo kratkog vijeka, pa sam pogled u kapke zaminio pogledom u ekran i pisanjem osvrta.
New Orleans i Memphis dijele 630 kilometara i 20 stupnjeva razlike, kao da im je između Velebit i Sveti Rok.
Dolazi mi poruka od drugara kojem je otuđen mobitel, a trenutno je u New Yorku:
“Ako slučajno kad stigneš u Memphis budeš raspoložen za plemenita djela, možeš potražiti moj mobitel na adresi 3355 Hanna Dr. (ja bi ti naravno refundira troškove Ubera/Lyfta). Prema dostupnim podacima, tamo već 20 godina živi 83-godišnja Clara Ferguson, a zadnje 3 godine su tamo i Devanta Kevon Brown (32), te Curtis Ellis Jr. (35). Ako ne bi bilo nikoga doma, bilo bi dobro ostaviti im poruku, npr. da se jave na moj američki broj (504) 816-…. Druga adresa koju bi imalo smisla eventualno posjetiti (jer je tamo moj mobitel proveja 1 noć) je 2906-2908 Treemont Dr. Još jedna mogućnost je raspitati se za te ljude u Beale streetu, prvenstveno u Rum Boogie Cafeu i u The Absinthe Roomu.”
Sve sam vam rekao sa tim, bez skrivanja. Bio sam tužan, jer ne bih volio da se to meni desilo, ali sam se u to hladno jutro, neispavan, s promrzlim obrazima i bolnim leđima uspio nasmijati do suza kada sam mu poslao gif osobe koja maramicom po licu briše suze uz riječi: Pa dokle više mamu mu jebem?!
Moramo si dopustiti ponekad ili često smijati se na apsurdnost svijeta kao Demokrit još 400 godina prije Krista.
U sljedećem i zadnjem nastavku ću po stavkama raščlaniti i podastrti svoje mišljenje o Americi i Amerikancima, pa ako koga zanima, stay tuned.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
foto album:
* sve fotografije: Davor Bobanac/MLP-U
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
