Brian Eno izdaje album “Reflections”.
I kao što je već običaj, pogotovo kod stare garde, album je izdan kao CD izdanje, LP vinil i dakako, dostupan je za skidanje s ovlaštenog servisa.
Album nosi samo jednu kompoziciju podijeljenu u četiri stavka, u trajanju od 54 minute.
Povodom izlaska albuma Eno je objavio i neku vrst poruke koja ide uz njega. Između redova, iz nje se može iščitati da je ovaj album u neku ruku sublimacija njegovog dotadašnjeg rada i po tko zna koji put pokušava “iščupati” svoj solo rad iz termina “ambijentalne muzike”, za koju kaže da i ne zna što točno znači.
I vjerujem mu, jer muzika koju je stvarao s Roxy Music je bila vrh vrhova art rocka tog doba, dok je njegova solo karijera, koja je tekla paralelno s angažmanom u grupi i nastavila se nakon raspada Roxy Music, uvijek bila etiketirana/smještena u ladicu ambijentalne muzike.
Znajući njegov rad teško se složiti s tom kategorizacijom, poglavito zato što je ona prava ambijentalna muzika u biti industrijsko smeće koje postoji samo zato da bi napunilo prazan prostor aerodroma ili nekih drugih čekaonica. S druge strane, rad Brian Enoa, a poglavito u suradnji s Robert Frippom je bio usmjeren na istraživanje zvuka i njegov smještaj u prostoru.
Stoga, i sa svoje strane, bilo bi mi drago da se pojam „ambijentalna muzika” a pogotovo pojam “ambijentalni umjetnik” odmakne od Brian Enoa.
Pobogu, da nije bilo njega ne bi bilo ni Roxy Music u najboljem izdanju. Da nije bilo njega ne bi bilo možda najvećeg Bowievog ostvarenja “Heroes”, a ni Berlinske trilogije i na kraju, da nije bilo njega današnje arhive eksperimentalnog zvuka bi bile daleko siromašnije.
Sve je to svjetlosnim godinama daleko od “bljutavog” pojma “ambijentalna muzika”. Ili, ili pak ono najbliže istini.
Brian Eno je ambijentalnu muziku iz smeča digao na nivo umjetnosti.
Povezani članci
