Brian Eno – “Discreet Music”

Prosinac – 1975.

Kad je 1973. godine napustio matičnu grupu Roxy Music, Brian Eno je već prvim solo albumom potvrdio da njegovo objašnjene razloga napuštanja grupe nije bilo tek puko opravdanje, već dalekosežni strateški potez koji mu je preusmjerio cijelu karijeru, pa i sam život.

Dok je unutar matične grupe bio samo jedan od članova na pozornici i u studiju, i time u sebi neminovno nagomilavao unutrašnji konflikt želja i mogućnosti, dotle je odlaskom iz grupe Eno oslobodio „sve konje“ i krenuo u istraživanje nepreglednih polja zvuka.

Na tom putovanju su mu se povremeno pridruživali mnogi (Robert Fripp, .. ), i hodajuči novom stazom, razvio je izričaj van granica svih struja, postavio temelje, pa i razradio nadgradnju ambijentalne muzike kao samostojnog žanra.

Stoga izlazak četvrtog albuma „Discreet Music“, samo dvije godine od napuštanja matične grupe, čiji naslov sve govori, i nije bilo veliko iznenađenje. Doduše, iznenađenje bi bilo da iznenađenja nije bilo, dakako govorimo o „b“ strani vinila na kojem se nalazi obrada ili još bolje rečeno, varijacija na tri stavka kompozicije “Canon in D Major“, njemačkog skladatelja Johann Pachelbelija, (koji je u povijesti ostao upisan kao veliki promotor orgulja.)
Snimka je nastala u produkciji Cockpit Ensemble pod ravnanjem Gavin Bryarsa.


Brian Eno – “Discreet Music”

Interesantna je ideja koja je sinula Enou za ovakav pristup muzičkom izričaju. Naime, par godina prije je doživio saobraćajnu nesreću i ležao u krevetu. Judy Nylon, umjetnica američkog porijekla i prijateljica, mu je donijela LP na kojem je bila muzika svirana na harfi.

No, odmah je otišla, a zvuk je bio toliko prigušen da ga je jedva čuo. Kako se nije mogao ustati iz kreveta i doći do gramofona, pokušao se skoncentrirati na zvuk s gramofona, ali ga je ometao zvuk kiše koja je padala. I u tom trenutku mu je sinulo da bi zvuk s gramofona mogao biti pozadinska muzika koja bi stvorila podlogu za neki drugi, svakodnevni zvuk, (zveckanje tanjura, žamor ljudi, metalni zvuk pribora za jelo, …… ). Dakako, bilo je potrebno vrijeme da ideja sazre i da se tehnički sve skupa razvije u ono što će se nazvati, ambijentalna muzika.

Na „a“ strani vinila se nalazi naslovna tema u trajanju od pola sata, u kojoj Eno eksperimentira sa sintesajzerima i dakako, neizostavnim „tape delay“ tehnikom snimanja.

Iako je na prijašnjim albumima, nastalim i u suradnji s drugim umjetnicima, eksploatirao ambijentalnu muziku pokušavajući i uspijevajući joj dati estetsku komponentu, na ovom albumu Eno ide veliki korak naprijed i de facto je instalirao kao neizostavni dio atmosfere, u toj mjeri, da će u svim radovima i izdanjima koje će napraviti, to postati njegov standard, pa i pečat po kojem se poznaje njegov rad.


Brian Eno – Two Variations on the Canon In D Major By Johann Pachelbel

Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.

I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.

Povezani članci