Martin

Bio je to sve samo ne lijepi dan, kad je Martin kljunom probio ljusku jajeta. Iako je bila tanka za ostali svijet, njemu je bila prejaka da bi je slomio prije. Nejak, skoro na nivou amebe, od kako zna za sebe, slabašnim pokušajima je kljucao i kljucao, ali ljuska je bila postojana i čvrsta.

Vrijeme je napravilo svoje, tog tmurnog zimskog dana, Martin je prvi put vidio svjetlo. Ali bez sunca, bilo je zastrto tmurnim oblacima. No to ga nije zabrinjavalo, bilo je najvažnije osloboditi se okova i krenuti u zrak, u slobodu.

Majka se prema njemu nije baš nježno ophodila, pa čak ga je preskakala kad je bio na redu za hranu, no Martin je sve to prihvaćao kao normalno i jedva čekao krenuti svojim putem. Vidio je mnoge galebove kako slobodno lete i jedva čekao svoj trenutak.

Negdje u vrijeme kad su mu stasala krila, već ih je širio i klepetao s njima pokušavajući imitirati starije galebove koji se pripremaju za let, nad malim „škojem“ na kojem se nalazilo njegovo gnijezdo, nadvila se oluja. Bila je to jedna od onih teških, olovnih neveri koja nema milosti prema kopnu, ni prema moru i ne prašta nikome.

Munje su počele sijevati sa svih strana, Martin se skupio uz braću i sestre pokušavajući ostati u gnijezdu koje je podrhtavalo pod naletima olujnog vjetra. Ali ovaj je bio sve jači i jači i bilo je pitanje trenutka kad će lagano gnijezdo napravljeno od sitnih grančica i trave biti odneseno.

Svih šest mali tiča u gnijezdu su poletjeli s njime niz liticu, neki su se uspjeli održati u zraku, taman da ne tresnu o liticu koja ih je čekala ispod, a neki, među njima i Martin, su s gnijezdom tvrdo prizemnili o nju. U tom padu od udarca su mu stradala zadnja pera. Osjetio je samo oštru bol, ali nije obraćao pažnju, bio je sretan što je živ, jer pored njega su ležala dva nepomična pernata tijela.

Oluja se smirila, tiči su se meškoljili u i oko gnijezda koje je labavo ležalo na litici. Roditelji su se vratili, no ne za dugo, za par dana su ih napustili, ostavljajući ih da se brinu o sebi. Martin je zaboravio što se zbilo, bilo je najvažnije napokon poletjeti. Krila su mu počela dobivati na snazi zadnjih dana i uporno ih je širio čekajući trenutak kad će ga odlijepiti od mrske litice.

Jedan po jedan, mladi galebovi su se odvažili na skok, raširenih krila, koji ih je odveo dalje od gnijezda i braće koju vjerojatno nikada više neće vidjeti. Martin je ostao zadnji u gnijezdu, ako se klupko grana, lišća i još koječega moglo tako nazvati. Bio je gladan i više nije mogao čekati. Stao je na rub, raširio krila i nogama se otisnuo u bezdan.

Za divno čudo, krila su ga ponijela, srce mu je bilo puno ushita, napokon  leti!

Struja toplog zraka ga je odmah digla u visinu i onda se dogodilo … . Kad je trebalo kormilariti repom i usmjeriti se ondje gdje želi, nikako nije mogao. Topla struja je posustajala, mahao je krilima, ali jedini smjer u kojem se kretao je bilo prema dolje. Tresnuo je u more svom snagom, skupivši krila u posljednji trenutak i tako se spasivši od još veće nevolje. Po prvi put je pogledao svoja stražnja pera i vidio da stoje potpuno u stranu, bila su slomljena.

Pokušao ih je micati, ali ona su tvrdoglavo stajala na mjestu ma koliko se trudio ih pomaknuti. Pokušao je ponovo uzletjeti, ali nakon pola metra visine iznad mora, ona su ga vukla prema moru. Ponovo je tresnuo u more i ponovo pokušao uzletjeti i ponovo isto. Pokušavao je danima, uvijek s istim rezultatom, … .

Nakon bezbrojnih pokušaja Martin je shvatio da nikada neće letjeti, ni osjetiti slast nebeskih visina i toplih struja.

Shvativši da nikada neće vidjeti pučinu i na otvorenom moru loviti u jatu s ostalim galebovima, počeo se povlačiti u sebe. Tjeskoba ga je obuzela, nada napustila i tako shrvan je doplivao do jedne male uvale u kojem je bilo samo par vikendica. Naoko pusto, ipak se iz jednog dimnjaka dizao bjeličasti dim, kao znak postojanja života.

Stari Ribar je izašao na svoj mul za pogledati vrše. Tog dana nije planirao otići u ribu, vrijeme nije obećavalo neki ulov, vrša je bila „izlaz“ za ručak, ako nije želio otvarati konzervu. Digao je vršu i u njoj našao nešto „manjuši“, taman za riblju juhu i za „potočat fitu kruva“.

Dok je okretao vršu naopako kako bi istresao ribu, do njega je doplivao mladi galeb. Pogledao ga je sa smiješkom, nije bilo prvi put da mu se galebovi obraćaju na „ti“, ali nešto ga je privuklo ovom biću. Bila je to neka tuga u njegovoj pojavi koja ga je dirnula u srce.

Zamahnuo je rukom, i rekao u sebi, „aj stari ne pizdi budalaštine“, i kao i uvijek, najmanju ribu bacio pred galeba koji kao da ju je čekao.

Martin je bio gladan, toliko gladan da ga je ovaj susret, i pored straha od nepoznatoga, nagnao da se približi nepoznatom biću, jer vidio je kako se riba koprca u vrši. Kad je Stari Ribar bacio ribicu, pohlepno se zaletio tih desetak centimetara i progutao je u trenutku. Bio je to praznik za gladnog Martina, nije bilo dovoljno, ali …

Stari Ribar se lagano udaljio prema svojoj vikendici, i tek na ulazu se osvrnuo iza sebe. Vidio je mladog galeba kako nepomično stoji na njegovom mulu. Obično bi galebovi nakon hranjenja odletjeli, ali ovaj je ostao.

„A biće nije gladan i dobro mu je“, promrmljao je u sebi i zatvorio vrata svoje kućice. Ponovo je zapalio vatru u peći i toplina se počela širiti prostorijom.

„A baš san šempijan!“, nasmije se u sebi, trebao sam odmah očisti ribu. Sad me „nanovo toka ić na mul“. Skupio je kesicu s ribom i krenuo prema mulu, uzevši usput nož za čišćenje.

Malo se ipak začudio, galeb je još bio na istom mjestu. Sjedajući na skalinu kako bi komotno mogao očistiti ribu, pogledao je na svog novog prijatelja i onda shvatio bolnu istinu. Stražnja pera su mu bila u potpunosti slomljena i jasno, nije mogao letjeti.

„Isuse, bidna beštija!“, bilo je to ono trenutno, instinktivno što mu se nametnulo u tom trenutku. Martin ga je gledao sa znatiželjom, miris svježe ribe ga je omamljivao, ali se ipak bojao pokušati uzeti i jednu. Stao je na metar od tog čudnog bića i čekao, nije znao što, ali nekako se osjećao sigurno u njegovoj blizini.

Stari Ribar je počeo čistiti ribu, škrge i iznutrice je bacao Martinu. Ovaj je pohlepno gutao i osjetio kako mu se vraća snaga.

Bio je to početak jednog prijateljstva koje je imalo svoje rituale, onakve kakve samo priroda može uspostaviti.

Ponavljali su se ciklički, odlazak u ribu i Martin na provi brodice, čišćenje ribe i Martinova gozba, …

Kad bi ritual čišćenja bio gotov, Stari Ribar bi krenuo prema svojoj kućici, a Martin bi ga je slijedio na metar odstojanja. I uvijek ista rečenica s osmjehom, „ne možeš unutra, aj ti svojin puten!“

Kad bi zalupio vrata, Martin bi neko vrijeme stajao pred vratima i potom se okrenuo i odgegao prema mulu. Spustio bi se u more, i ponovo po tko zna koji put pokušao  uzletjeti. I kao i uvijek, nakon pola metra visine, stražnja pera bi ga odnijela natrag na površinu mora. Nikad nije prestao pokušavati i nikada neće prestati, njegov je život ipak bio u zraku.

Dani su prolazili, njih su mijenjali mjeseci, godine, Stari Ribar je Martinu davao hranu kad god je mogao. Za ružnog vremena, davao mu je hranu za mačke. Martin je sa zahvalnošću sve prihvaćao, iako mu je riba bila najdraža.

Jednog dana Martin je čekao na mulu, kao i svaki dan, čekao je svog jedinog prijatelja, na druženje i čavrljanje. Doduše nije mu mogao odgovoriti, ali bilo mu je interesantno glasanje koje mu je upućivao. Dakako, Martin nije znao da je Stari Ribar s njime razgovarao kao sa sebi ravnim, jer je kao i on Martinu, bio jedni prijatelj kojeg je imao. Taj se odnos tijekom godina toliko produbio da bi Martin po automatizmu uvijek zauzimao svoj položaj na provi od gajete, kad je Stari Ribar ribario, a pogotovo kad se vraćao iz ribe.

Stojeći na provi brodice upijao je vjetar koji je prolazio kroz njegovo perje i zamišljao kako bi bilo letjeti. Bili su to trenuci ponosa i tuge, želio je cijelom jatu pokazati kojeg prijatelja ima, ali i trenuci u kojima je osjećao dašak onoga što je trebao biti njegov život. Ma koliko sreće imao u životu što je našao Starog Ribara, toliko je znao u sebi da nikada neće prestati pokušavati odletjeti.

Tog jutra sunce je već bilo visoko na nebu, Martin je čekao i čekao. Vrata se nisu otvarala sve dok njemu neki nepoznati ljudi nisu stigli i nešto govorili, njemu nerazumljivim tonom. U svoj toj kakofoniji nije uspio prepoznati ni jednu toplu notu kojih je imao na pretek u memoriji kad bi mu se obraćao Stari Ribar.

Pun neke tjeskobe, vratio se moru i nemirno plutao oko mula, svako malo okrećući glavu ne bi li vidio svog prijatelja. Sati su prolazili, ti neki ljudi su otišli, nešto odnijeli, … . Bili su bućni i neugodni. Nitko nije ni primijetio Martina dok je nemirno plutao i povremeno plivao prema i oko mula.

Pala je noć, kao i uvijek se sklupčao u natkrivenoj škrapi u uvali, koja je bila njegov noćni dom od kako je došao u nju. Gladan je nekako zaspao, ali bez prestanka se budio i osluškivao ne bi li čuo ikakav zvuk iz poznate kućice.

Dani su prolazili, Martin je svaki od njih dolazio na mali mul i čekao i čekao. Vrata u koje je uperio pogled su već počela propadati, da bi ih nakon nekog vremena vjetar otvorio i s njima počeo udarati. Bili su to rijetki trenuci nade, kad je Martin mislio da će iz njih izaći Stari Ribar i uputiti mu ono poznato, „A di je moj Martin, aj ajmo nas dvoje, … „

No, iz vrata je izlazila samo hladna jeza praznine koja je stajala iza njih.

Danima je malom valom odzvanjao pijuk kojim je Martin zazivao svog prijatelja. Bio je to beznadni krik očajnika u potrazi za toplim utočištem.

Glad ga je natjerala da krene u potragu za hranom. U maloj uvali je pojeo sve što je pojesti dade i morao je naći snage i napustiti mjesto u kojem je proveo svoj život uz jedinog prijatelja kojeg je imao.

Bio je to tmuran i oblačan dan, kad je nakon bezbrojnih pokušaja da poleti, Martin otplivao iz male uvale i krenuo u potragu za hranom Na putu se hranio s čime je god stigao, dobri su bili i otpaci koju su iz njemu nepoznatog razloga bacala bića koja su nalikovala Starom Ribaru, ali nije ga bilo brige. Plivao je bjesomučno u potrazi za nekom uvalom u kojoj će osjetiti toplinu prijateljstva, ali gdje god bi stao i prenoćio, svugdje ga je dočekivalo neprijateljsko jato njemu bliski srodnika.

Jedne večeri ušao je u plitku uvalu, prepunu okomitih stijena. Nešto mu je kazivalo da je na poznatom terenu, ali nije se mogao sjetiti. No, već pri prvom pokušaju da ponovo uzleti, sjetio se, bila je to uvala u kojoj je bilo njegovo gnijezdo, bila je to uvala u kojoj su sada bila gnijezda puna mladih tiča željnih zračnih avantura.

Umorno se sklupčao u škrapu podno jedne litice i zaspao.

Iznenada čuje poznati glas, glas Starog Ribara kako mu se obraća „allo Martine, a di si do sada?, ajmo moj kumpanjo, nas dvoje u ribu, a !“.

Srce mu je obasjalo svjetlo, njegov stari prijatelj je tu!

Stari Ribar je sa smiješkom sjedio u svojoj maloj brodici, lebdeći iznad površine mora i mahao mu neka zauzme svoj položaj na provi i da napokon krenu u ribu.

Skočio je sav radostan i u skoku poletio. Krila su ga odnijela!

On leti!!

Izvinuo se visoko u nebo i odatle pratio svog prijatelja kako dolazi na „poštu“. Svako malo mu je u brišućem letu slao pozdrave iz visina, a Stari Ribar mu odmahivao i dobacivao.

Vinuo se visoko, visoko, toliko visoko da nikada nije sanjao da takve visine postoje, sve dok nije došao u mrak, gdje nema ni sunca, ni prijatelja.