Zašto uopće volimo glazbu koju volimo?
Radi li naš mozak na višem (ili možda nižem) nivou od drugih dok odlučujemo koja radio stanica nam najviše odgovora na osnovu glazbe koju pušta?
Prije nego što uđemo u ovu kontroverznu raspravu o tome kako inteligencija utječe na glazbeni ukus, moramo se složiti oko jedne stvari…, definicija inteligencije je dosta nejasna i varira od osobe do osobe. Međutim, za potrebe ovog teksta, prihvatit ćemo jednu široko prihvaćenu definiciju koja kaže da se inteligencija može definirati kao sposobnost za apstraktno razmišljanje, logiku, brzo razumijevanje novih informacija i sposobnost rješavanja problema.
Prosuđivati nečiju inteligenciju prema njegovom glazbenom ukusu je možda stereotipno i generalizirajuće, ali rađene su mnoge studije koje ukazuju na povezanost između određenih žanrova i visoke inteligencije i obrazovanja.
Iako postoje brojni faktori koji utječu na naš glazbeni ukus, poput naše kulture, obrazovanja, dobi i iskustva, postoji nekoliko istraživanja koja sugeriraju da inteligencija također igra ulogu u tome koju vrstu glazbe preferiramo.
Jedno istraživanje koje je provedeno u Velikoj Britaniji pokazalo je da su ljudi s višim IQ-om skloniji slušati složenije glazbene žanrove poput jazza, klasike, bluesa, avangarde, indie rocka i slično, dok su ljudi s nižim IQ-om više skloni jednostavnijim žanrovima poput popa, hip hopa i country glazbe. Ovo istraživanje također je pokazalo da su ljudi s višim IQ-om skloniji slušati manje popularne žanrove, dok su ljudi s nižim IQ-om skloniji slušati popularne žanrove.
S druge strane, postoje i druga istraživanja koja sugeriraju da je glazbeni ukus izrazito subjektivan i da se ne može jednostavno definirati prema faktorima poput inteligencije ili bilo kojeg drugog obilježja. Iako se ova istraživanja slažu da postoji veza između inteligencije i glazbenog ukusa, oni tvrde da ta veza nije dovoljno jaka da se mogu izvući konačni zaključci. Recimo, neka testiranja su pokazala da ljubitelji opere, za koju se smatra da je vrlo kompleksan umjetnički izričaj, nisu ništa inteligentniji od onih koji ju ne vole.
Ipak, ako se pridržavamo pretpostavke da postoji veza između inteligencije i glazbenog ukusa, možemo se zapitati zašto bi se ova veza uopće dogodila.
Jedna teorija koja se često spominje je da ljudi s višim IQ-om više cijene složenost i inovativnost u glazbi, te da su stoga skloniji žanrovima koji se bave kompleksnijim temama i koji koriste složenije glazbene aranžmane i strukture. Osim toga, ljudi s višim IQ-om mogu biti skloniji tražiti nove i inovativne vrste glazbe kako bi zadovoljili svoju potrebu za novim i izazovnim iskustvima. Isto tako, takva glazba često se bavi složenijim temama, poput društvenih nepravdi, političke kritike i stoga može privući intelektualno znatiželjne slušatelje.
Nasuprot njima, ljudi sa nižim IQ-om mogu više naginjati prepoznatljivim uzorcima u glazbi, poput jednostavnih akorda i ponavljajućih melodija. To ne znači da ovi ljudi ne mogu uživati u složenijim glazbenim žanrovima, već da se osjećaju udobnije i opuštenije slušajući jednostavnije glazbene oblike. Takva glazba ima veću emocionalnu privlačnost za takve ljude, ne umara ih i pruža im onaj poznati utješni osjećaj.
Važno je napomenuti da ne postoji jedinstveni ’pravi’ način za slušanje glazbe i da je glazbeni ukus vrlo subjektivan. Ono što se jednoj osobi sviđa, drugoj se može činiti dosadnim ili neugodnim. Međutim, ova istraživanja mogu nam pomoći da bolje razumijemo što utječe na naš glazbeni ukus i kako se različite skupine ljudi mogu razlikovati u svojim preferencijama.
Virgil Griffith, američki software dizajner i tvorac Wikipedijinog alata za indeksiranje WikiScannera, pratio je glazbene ukuse učenika u SAD-u i to je iskoristio da odredi kako se preferencije mijenjaju na temelju inteligencije. Uglavnom, služio se lajkovima na Facebooku kako bi otkrio korelaciju između glazbenih preferencija i inteligencije. Njegova studija ima i simpatično, ali vrlo indikativno ime, ’Glazba koja vas čini glupima’.
Znači, studija uspoređuje rezultate SAT testova učenika iz 1352 škole i njihove preferencije prema 133 najpopularnija glazbena djela, kako klasična tako i moderna, i to iz svih žanrova.
Analiza je pokazala slijedeće…, učenici sa visokim rezultatima SAT testova favorizirali su Radiohead, U2, Bob Dylana, Coldplay, Noru Jones pa i Red Hot Chili Peppers, dok su oni sa najlošijim rezultatima preferirali Lil Waynea, Beyoncé, Jay Z-a, i općenito hip hop i Reggaeton. Oni koji su imali prosječne rezultate na testu, znači koji nisu bili niti posebno dobri niti loši na testu, izjasnili su se da favoriziraju AC/DC, Oasis, The Doors, Pearl Jam ili System of a Down. Moram priznati da bi bilo jako interesantno vidjeti rezultate iz hrvatskih škola.
Naravno, sama metodologija ovog istraživanja je dosta upitna i još uvijek nema ’pravih’ znanstvenih dokaza koji dokazuju da nas slušanje neke vrste glazbe čini pametnijima ili glupljima.
A kakvo je stanje u Hrvatskoj? Moglo bi se samo reći da nije baš bajno…, ustvari, katastrofalno je, nema potrebe uljepšavati. Prema zadnjim Billboardovim ljestvicama najslušanijih 25 pjesama u Hrvatskoj evidentno je da dominiraju trap cajke Jale Brata, Nuccija, Voyagea i sličnih. Teško je uopće naći nekog domaćeg izvođača, a nema čak ni trenutno megapopularne “Mame ŠČ” Leta 3. Srpski trap i turbofolk izvođači potpuno vladaju ovim ljestvicama, a rocka nema ni u tragovima. Pojednostavljeno i referirajući se na istraživanja koja su prije spomenuta, može se slobodno zaključiti da stanovništvo Hrvatske nije baš previše inteligentno.
No, hoćemo li suditi o ljudima na temelju njihove glazbe? Je li to zaista moralno i ispravno? Ovo su više retorička pitanja jer je sigurno da će predrasude na osnovu nečijeg glazbenog ukusa uvijek postojati.
Ali, koliko se god trudili biti politički korektni, možemo li zaista tvrditi da su slušači Jale Brata i Dare Bubamare na istom intelektualnom nivou kao oni koji uživaju u Beethovenovoj 9. simfoniji ili ’Firth of Fifth’ grupe Genesis?
Neka svatko procijeni za sebe.
Naravno, to ne znači da su baš svi ljubitelji popa i turbofolka glupi ili da su svi ljubitelji rocka i klasike automatski intelektualno nadmoćniji. Činjenica je da ne postoji niti jedan čvrsti dokaz da samo ljudi određenog kvocijenta inteligencije, razine obrazovanja, životnih stavova ili socioekonomskog statusa slušaju cajke, rock, pop, indie ili bilo koji drugi žanr. Međutim, ne može se poreći da postoji jasna razlika u složenosti i dubini između ovih glazbenih žanrova i da način na koji biramo glazbu može otkriti puno o našoj osobnosti i interesima.
Možda će se neki iznenaditi kad shvate da se može biti inteligentan i voljeti glazbu koju smatraju ’komercijalnom’, ili da se može biti manje inteligentan i voljeti glazbu koja se smatra ’intelektualnom’.
Znači, tu smo gdje jesmo. Za one koji su se ponadali da će napokon imati znanstvene dokaze o vlastitoj intelektualnoj superiornosti na osnovu glazbenog ukusa, jbg… za sada još uvijek ništa od toga. Uživali vi u Mozartovom ’Requiemu’ ili ’Zemljotresu’ Mile Kitića, isto ste pametni… ili glupi.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Povezani članci
