U ovoj emisiji donosim jednu posebnu grupu, posebnu po mnogo čemu. Možda malo previše posebnu da bi ostala zaboravljena u progresivnoj ladici muzičke umjetnosti prošlog stoljeća.
Nažalost, čak i neupitna kvaliteta koja je nosila grupu nije mogla baš tako lako doći do površine. Ipak, bili su jedna od rijetkih grupa iz undergrounda, koja je uspjela svoju “dihalicu“, ili bolje rečeno, slamku, provući do komercijalne površine i tu ostaviti nekakav trag.
Ime grupe je East Of Eden.
Mnogima od vas ovo ime ne znači baš nešto i to je upravo cijena koju je platila grupa u nastojanju da ponovi iznenadni komercijalni uspjeh.
Prilikom osmišljavanja koncepta za ovu emisiju susreo sam se sa identičnim problemom kao i kod predstavljanja svih velikih a istovremeno, anonimnih grupa, kao što je to bio slučaj sa grupom Gnidrolog. Naime, obje su grupe s prvim albumom skrenule pažnju na sebe ondašnjeg undergrounda. Obje su grupe do drugog albuma toliko evoluirale svoj zvuk, da bi razbijanje ijednog od dvaju albuma dovelo do promašenog predstavljanja grupe, odnosno, grupe ne bi bile predstavljene u svijetlu kojem zaslužuju. I na kraju, obje grupe su nakon prva dva albuma skrenule s kreativne progresivne putanje i utopile su u još uvijek kvalitetnu, ali ipak predvidljivu prosječnost, te time sebi priskrbili predispoziciju pada u zaborav.
To im je i uspjelo!
Stoga, isto kao i kod Gnidrologa, grupi East of Eden ću posvetiti dvije emisije.
U prvoj, večerašnjoj, obraditi ću stvaralaštvo grupe u sklopu prvog albuma, kojeg ćemo poslušati u cijelosti, kao i bonus teme sa proširenog izdanja na CD-u.
U drugoj emisiji ću predstaviti kompletan drugi album “Snafu”, na kojem je grupa skoro do neprepoznatljivosti evoluirala svoj izričaj, ali pri tome nije izgubila onu intrigativnost i svježinu prvijenca. I kao i u slučaju Gnidrologa, u nastavku druge emisije ću ukratko predstaviti ostatak karijere grupe, koja nažalost nema previše zajedničkih kreativnih točaka s prva dva albuma, osim povremenih bljeskova, koji nisu uspjeli osvijetliti ove albume sjajem kreativne progresive.
Eto, toliko u uvodu.
Krećemo sa emisijom.
East of Eden i njihov originalni, embrionalni opus!
Priča o grupi East of Eden počima negdje u 1967. godini, kad Dave Arbus, Ron Caines, Geoff Nicholson, Mike Price i Stuart Rossister, u Bristolu formiraju band, Pictures of Dorian Gray. Po samom osnutku dolazi do velikih personalnih promjena, koje nama nisu interesantne u ovom kontekstu, jer se radilo o muzičarima koji su nakon napuštanja banda ujedno nestali sa aktivne scene. Konačna postava se nije ustalila ni prelaskom grupe u London i potpisivanjem ugovora za diskografsku kuću Deram. (Inače, krećući stopama kuče Philips, koji je osnovao kuću Vertigo, da bi promovirao progresivnu muziku, Decca osniva Deram, za istu svrhu.)
Bila su to vremena kad je jednostavno sve prolazilo i imalo svoju publiku. Bila su to vremena kad se tržište osluškivalo, a ne diktiralo. No, o tim vremenima i tom pristupu umjetnosti uopće, danas je iluzorno govoriti, a pogotovo očekivati da će se multinacionalne kompanije odreći kontrole tržišta kojeg su u potpunosti zaposjele.
Ajmo ovu priču ostavit za jednu drugu, posebnu emisiju.
Dunque, pošto nećemo ulaziti u to, tko je bio s kime i kakvu je košulju nosio, krećemo na ono bitno.
Grupa mijenja ime u East of Eden, po priči nobelovca John Steinbecka, ulaze u studio i nedugo nakon toga, na policama će osvanuti prvijenac grupe pod nazivom “Mercator Projected”.
Izašavši u godini kad izlazi prvijenac King Crimsona, “In the Court of the Crimson King”, neminovno se nametnula poredba. U to vrijeme je čak neka prevaga bila na strani East Of Edena, no taj period je trajao kratko, i zbog samih aktivnosti dvaju bendova. No, sama činjenica da je stao uz bok jednom od najvećih izdanja epohe, dovoljno govori sa kojim je respektom primljen ovaj album. U prilog tome i dan danas stoji opaska jednog kritičara, da je “Mercator Projected”, jedna od najjačih progresivnih rock albuma svoje epohe i neosporno, najveći album kojeg nisu potpisali Rolling Stonesi, pod patronatom diskografske kuće Decca.
Da se razumijemo, Decca je u to vrijeme slovila kao jedna od najvećih diskografskih kuća u Engleskoj, time i u svijetu.
Ajmo nešto i o samom albumu.
Album otvara “Nordic Hemisfere”, teška psihodelična rock tema, protkana agresivnom, prštavom, meni toliko dragom, violinom. Kamo sreće da je ostala ovakva i u daljnjem toku albuma.
Tema je skoro psych-kompozicija, aranžmanski uronjena u podzemlje pop kulture tog doba. No, ono što joj daje svježinu, je besmrtni jednostavni rif koji se u varijacijama provlači kroz nju. Dobar opener i još bolji nagovještaj cijelog albuma. Skoro highlight albuma na samom početku.
U nastavku slijedi “Isadora”, ne toliko teška tema kao prethodnica, ali tema puna atmosfere rane psihodelije. Kompozicijski bi je mogli smjestiti u bezvremensko razdoblje, jer obiluje elementima dvorske muzike srednjeg vijeka, klasičnim rockom, ali i veoma jakim uticajem jazza. Možda flauta za neke ukuse previše prevladava, ali meni se sviđa, pogotovo igra saksofona i flaute po sredini teme. Možda je ritam sekcija u ovom dijelu mogla biti malo inventivnija, ali to mi baš i ne smeta da uživam u njoj.
I onda slijedi “Waterways”. Crimsonova atmosfera Davida Crossa, John Wettona i Bill Bruforda. Čarobna kompozicija toliko ispred svog vremena. Ne zaboravimo o kojoj godini govorimo!
Kompozicija se nastavlja na čisto orijentalni dio, muzika istoka izvire iz svake note, ali istovremeno vodi u neku vrstu artikulirane kakofonije, gdje ipak svaki instrument ima svoju poziciju. Uff, teško mi se othrvati utisku neke vrste embrija nekolicine velikih sastava, no radije o tome ne bih, jer bi me daleko odvelo. Uglavnom East Of Eden isporučuje sviježu mješavinu Orjenta, Zapada, pa i američkog juga, dakako, u psihodeličnom izdanju.
“Centaur Woman”, koja slijedi je posebna priča. U stilu velikih pionira engleskog booma, pogotovo Graham Bonda, tema nas tuče po svim čulima i postavlja upitnik iznad glave.
Zašto ovo nije malo melodijski, pa i ritmički dorađenije postalo hit, i to veliki?
Očito je da jednostavno nisu imali u glavi nikakvu komercijalnu komponentu kad su zaključili sa finalnom verzijom ove teme.
Da je “Centaur Woman” potpisana od ranog Andersona, donijela bi lijepe poene Jetro Tull-u. I onda, u nastavku, kad se tema trebala razviti u hitoidnu zaraznu melodiju, East of Eden jednostavno skreće svom silom s tračnica kompozicije, i “ala Coltrane” saksofon nas uvodi u skoro pa čistu jazziju.
Koja transformacija, kako kompozicijski, tako i konceptualno!
. I onda još uz to, bas solo!!
Pobogu, na službenom vinilinom izdanju bas solo se ne stavlja!
Ali East of Eden je baš to napravio.
I sviđa mi se!
I tu je kraj prvog djela odnosno “a” strane ploče.
“b” stranu otvara “Bathers”, možda najkonvencionalnija prog tema na albumu. Dakako, ovo konvencionalna treba uzeti s navodnicima. Kompoziicja plovi zadanim okvirima žanra i hm…..začudo, to je nekako čini najtanjom na albumu. Djeluje anemično i pored prekrasnog aranžmana Arbuseve violine. Da se razumijemo, sve je tu na mjestu, od violine, klarineta, orgulja, gitare do ritam sekcije. Ali ovaj album je od početka isporučivao ipak nešto više od toga.
I onda dolazi nešto nama možda najinteresantnije, s obzirom na….naime…u temi “Communion”, odnosno na njenom kraju, band razgovara na hrvatskom. Aj, nije to književni, već neka verzija englesko-hrvatskog slenga, ali ipak se lijepo razumje. Očito da je ondašnja Yuga bila egzotika za ove ljude. Poslušat ćemo taj isječak kojeg ćemo ionako čuti u sklopu albuma i teme “Communion”. Kompozicija je inače nabijena prekrasnim aranžmanima, kako violinskim tako i ritmičkim, bacajući pomalo na istok, pa čak i na naše podneblje. Nije ni čudo što su onda završili na hrvatskom :-).
Inače prema riječima samih autora, inspiracija za ovu temu je došla od Bartoka.
“Mouth” slijedi. Otvaranje teme s bolero ritmom uvijek ima svoj efekt, pa tako i ovaj put. Saksofon veoma efektno preuzima kompoziciju i nosi je do vokala. Tema napravljena u Sydovoj maniri. East of Eden kreira fluidnu psihodeličnu atmosferu, koja bi više pristajala Moody Bluesu nego njima.
“In the Stable of the Sphinx” zatvara ovaj prekrasni album. I tu je highlight kojeg sam čekao cijelo vrijeme. Pršteča električna violina, gitara, oba saksofona, klarinet, virtuozni i maštoviti bas, izmjena ritmova, pasaža. Kompozicija prelazi iz jednog u drugi mod bez ikakvih prelaza, čisto logički. Sve je tu posloženo po nepisanom pravilu koji vlada artikuliranim kaosom, temeljem progresivne muzike uopće. Jer pravilo je, da nema pravila, okvir ne postoji ili je zadan slobodnom voljom, stil je svoja negacija u samoj definiciji, a kompozicija je samo riječ, bez klasičnog značenja.
I za sam kraj ovog uvoda, samo jedna natuknica o produkciji. Ona je na ovom albumu prosječna, korektno odrađena i to je to. Da je kojim slučajem produciran kao pandan svog doba, a govorim o prvijencu King Crimsona, onda bi ova emisija danas imala sasvim drugačiji sadržaj, a i značenje. Ovako, ostaje da se sa dozom tuge pomirimo sa time što je, i da krenemo dalje.
Mislim da je bilo dovoljno.
Poslušat ćemo album “Mercator Projected” britanske progresivne grupe East of Eden.
Emisiju nastavljam u istom stilu, jer prilikom izdanja na CD-u, na njemu su se našle još i neizostavne bonus teme. Ima ih tri i na sreću, sve drže vodu. Bonus sekciju otvara demo verzija “Waterways”, koja me skoro stavlja u dilemu, koja je verzija bolja, originalna sa albuma ili ovaj demo. Doduše, ova verzija je naivnija, ali samim tim više prianja uz psihodeličnu podlogu. Njenim stopama ide i demo verzija “In the Stable of the Sphinx”. Ponovo isto pitanje, bez odgovora. Dobro je što su ove verzije na CD-u, baš mi je drago, jer se vidi kako je u stvari djelo nastajalo.
E sad,
U ovoj kompozicija ću vam prikazati ono o čemu sam do sada govorio puno puta prilikom predstavljanja ovakvih sastava.
Melodija, neizostavni dio svakog hita, neizostavni dio komercijalne komponente svake muzike, bez obzira na vrstu, i vrijeme kad je nastala. Zašto se melodije nisu razvijale do hitoidnosti, kod ovog i sličnih sastava ostaje malo nejasno, bar meni?
Poslušat će te mali izvadak, od kojeg čak i polupismeni plaghuljator može napraviti veliki hit, kojeg će nositi baš ta, razvijena tema. Poslušat čemo mali segment demo snimke “In the Stable of the Sphinx” i obratite pažnju na muzičku podlogu.
Bonus niz završava kompozicija koja nije našla mjesto na albumu. Možda malo previše progy, možda malo previše jamovska, ne znam zašto se nije našla, ali meni je po guštu.
Eto dragi slušatelji, bilo je to cjelokupno prošireno izdanje prvog albuma engleske progresivne grupe East of Eden, “Mercator Projected”. Album kojeg smo upravo poslušali, je donio dah svježine na uzburkanoj otočkoj sceni. Čak štoviše, kao što sam rekao, stao je uz bok prvijencu King Crimsona, neprikosnovenoj perjanici progresivnog pokreta. U stvari, u tome je i bio problem i nesreća ovog albuma.
“In the Court of the Crimson King” je svojim izlaskom postavio nove standarde u muzici, a pogotovo u njenom progresivnom djelu, standarde koje je bilo teško postići, često, prečesto, nemoguće održati. Evolucija izričaja je bilo ono što se nametalo kao neminovno. Za divno čudo, pored tog hendikepa, East of Eden je krenuo tim stopama i to veoma uspješno.
Drugim albumom “Snafu” su potvrdili svoj talent i mudrost.
I nakon njega, umjesto da krenu dalje, kao što je Fripp s King Crimsonom odbio reciklirati “In the Court of the Crimson King” i “In The Wake Of Poseidon”, te krenuo u neizvjesne vode s vanvremenskim albumom “Lizard”, da bi odmah nakon njega napravio novi zaokret i stvorio “Island”, te nakon njega, metalnu trilogiju…i da ne nabrajam dalje, dogodilo se nešto totalno neočekivano.
O tom neočekivanom, u sljedećoj emisiji.
Ali ono što sam htio reći, evolucija je neminovnost, kako u životu tako i u muzici. Slikovito, može se usporediti sa plivanjem uz rijeku – kad staneš – krećeš natrag!
I to se dogodilo grupi East of Eden.
Eto!
*Sve naknade za autorska i srodna prava regulirane ugovorom s Gradskim Radio Trogir!
*All copyright, royalties and related fees regulated by the contract with Gradski Radio Trogir!
Povezani članci
