Kako vrijeme odmiče, posao oko tribute bendova poprima ozbiljne razmjere. Počelo je još davno, kad su se Pink Floyd povukli sa scene i iza sebe ostavili ogroman prostor koji nitko od suvremenika, ali ni od mladih snaga nije mogao popuniti.
Tribut pokret se u tim trenucima nametnuo kao neminovan. Pametnom taktikom, licenciranjem tribute bendova, Pink Floyd, odnosno njihov management koji se brine o legislativi, su postigli da duh grupe produži svoj život na neodređeno vrijeme u budućnosti, a prezentacija bude unutar okvira kojeg su nametnuli oni sami svojim djelovanjem.
Dakako, slijedili su veliki tribute bendovi poput The Musical Box, grupe Genesis, koji pak pored licenciranja izvedbe uživaju ogromno povjerenje samih članova grupe, do te mjere da ne rijetko nastupaju s njima.
Stoga nije bilo čudno kad su se oformili The Bohemians, tribute grupe Queen i krenuli u žetvu koju je pripremila matična grupa.
Freddie Mercury je preminuo prije skoro trideset godina, ali to ne umanjuje njegovu karizmu, kako kao skladatelja, tako i izvođača. Otisak grupe Queen je toliko jak u kolektivnoj memoriji, a njega je dodatno pojačao i bio-film “Bohemian Rhapsody”, da The Bohemians i nisu imali u stvari neki težak zadatak. Publika je znala što očekuje, bila raspoložena i predstava je mogla početi.
Koncert je počeo s akademskim zakašnjenjem i to nadahnutim orkestralnim uvodom “Royal Symphonic Orchestra”, na koje se nadovezala komopozicija “I Want It All”.
Publika je dočekala prve note u ovacijama i tako je potrajalo do kraja koncerta. Redali su se standardi grupe Queen, izvođači su davali sve od sebe, publika je prihvaćala i pratila. Uglavnom atmosfera je bila Queenovski stadionska i to je uz spontanost prihvaćanja publike koja se rijetko viđa u takvom obimu bio veliki plus koncerta. Bilo je očito da je većina prisutnih znala zašto je tu, lijepa spoznaja.
Spaladium Arena se pristojno napunila, bilo je doduše tu i tamo slobodnih mjesta na tribinama, stražnji dio partera je bio komotan, jest, mogla se smjestiti koja stotina više, ali uglavnom dvorana je bila puna. Osobno me čak pomalo i iznenadilo, ali dakako, bilo mi drago.
Bohemians su profesionalno prošetali opusom grupe s pauzom od dvadesetak minuta koja nije dobro legla auditoriju. Izvedbe su bile od copy-paste manira do poprilično nadahnutih „extended“ verzija (“Crazy Little Thing Called Love” ) u kojima je “Royal Symphonic Orchestra” odigrao veliku i lijepu ulogu.
Profesionalnost pozornice se ispoljavala u svakom trenutku, show je izrežiran do minucioznosti i samim tim potvrdio tezu o tribute bendovima kao veoma ozbiljnom poslu.
Atmosfera u dvorani je oscilirala od točke do točke, ali nikada nije pala ispod razine s koje se ne bi mogla vratiti. Dakako, finale predstave je bila i kulminacija u obliku bisa, na kojem su izveli neizostavne “We Will Rock You” i “We Are the Champions”.
Da ne bude sve u superlativima pobrinula se sama dvorana. Prokletstvo Spaladium Arene se ponovo nadvilo nad pozornicom. Mnogi su se okliznuli u njoj, od najvećih, Iron Maiden, Brit Floyd, … , a neki su pak potvrdili svoj status ozvučivši je skoro pa savršeno, Massimo, 2Cellos, … .
Već od prvih nota bilo je jasno da je zvuk platio danak mnogobrojnim instrumentima i vokalima koje je trebalo sažeti u zvučnu sliku i isporučiti ih i kakvom takvom probavljivom obliku. I pored očitih pokušaja, to se nije dogodilo.
Zvuk kao cjelina je bio razočaravajući. S pozornice je dolazio u linearnom obliku, bez neophodnih oscilacija i fokusiranja na instrumentima koji su u trenutku bitni (bas gitara u “Under Pressure” i “Another One Bites the Dust” se jedva čula, umjesto da para zrak i svojom snagom odbaci prve redove auditorija par metar unatrag), bubnjevi su bili plošno ozvučeni s nečujnim činelama i bas bubnjem koji je zvučao kao napola puna kanta od smeća, bez boje, bez definicije, samo tupi udarci u kožu i ništa više, gitara se slabo čula, i u trenucima kad je trebao doći „krvnički“ solo, skoro pa ništa, žičani dio “Royal Symphonic Orchestra” se u segmentima, kad se vidjelo da sviraju svom snagom, uopće nisu čuli, itd, itd.
Ono što je najbitnije u ovome jest činjenica, Queen su imali raskošnu produkciju i svaka njihova pjesma je produkcijska priča za sebe, a to se na ovom koncertu nije dogodilo!
Ukratko, produkcijski, što se zvuka tiče, bio je to potpuni pobačaj.
No to uopče nije smetalo svima da se dobro zabave, dapače, malo tko je uopće obraćao pažnju na to, pogotovo jer je isporučena snaga bila decentna, dobro odmjerena i raspoređena. Tražiti decibel više na ovakvu produkciju bilo bi deplasirano, jer bi vjerojatno sve skupa krenulo u nekom drugom pravcu, a nije ni bilo potrebe!
Split se pokazao!
Vidjeti onoliku mladost pomiješanu sa sjedim kosama u gledalištu mora razgaliti srce svakom tko iole mari za neku budućnost ove zemlje.
Publika je u biti bila ono najbolje što se dogodilo na ovom koncertu.
Splitska publika je decidirano rekla i izjasnila se gdje pripada, koja su joj stremljenja i koje su joj kulturološke navike. Nemojmo se zavaravati, sukob kultura postoji od kako je čovjek prvi put s bedrenom kosti ubijene životinje udario po šupljoj kladi. Povijest nas je naučila da povlačenjem kulturnih, nažalost „barbari uvijek pobjeđuju“, što je ujedno osnovna predispozicija krkanske najezde na kulturnu baštinu ove zemlje.
Nakon što je turbo folk prešao Drinu, naselio se na periferijama velikih gradova, da bi nedavno preselio i u same centre, diktira svojim prisustvom masovni neukus i posvemašnju pauperizaciju. Posljedica, poništavanje i nestajanje kulturoloških navika koje su desetljećima stjecane u sredinama koje ih njeguju.
I u tom ozračju vidjeti punu Spaladium Arenu, jednostavno mora pokrenuti elementarno pitanje, tko je za to sve skupa kriv?
Publika sigurno ne, a zna se da “riba smrdi od glave”.
Stoga, ovaj koncert je bio i poruka svim Trofrtaljkama, ali ne samo njima, NO PASARAN!
BRAVO SPLITE!
Povezani članci
