Parni Valjak – Spaladium Arena / 19.Studenog-2016.

Dobro odrađeni posao!

Parni Valjak je ponovo gostovao u Spaladium Areni.

Ovaj put je koncert bio spoj akustičnog i “električnog” dijela, za razliku od prijašnjih događanja kad su odvojeni koncerti bili akustični i “električni”.

Arena je bila dobro popunjena i koncert je počeo u dobroj atmosferi.

Akustični dio je donio anemično izdanje sastava, uključujući čak i uvijek aktivnog Akija, koji je u stilu Mick Jaggera pokušavao animirati publiku i time sebe doveo u situaciju da je u višim registrima je ipak imao problema sa pucanjem glasa.

U tom dijelu koncerta Husa nisam ni osjetila, kao ni ostatak benda.
Uglavnom, siromašno za jedan tako veliki i razvikani sastav.
I kad o tome govorim, red je spomenuti rasvjetu, koja je u skladu sa općim prvim dojmom bila na razini maturalnog rada srednjoškolca.

Što se samog zvuka tiče, kroz prvu pjesmu se osjetio višak niskih tonova u razglasu, ali su se uspjeli uštimati i ostatak koncerta je protekao u “dobrom zvuku”!

Prekretnica samog koncerta se dogodila promjenom akustičnih gitara u električne.
Bina je zasjala, kao i Akijeve glasnice praćene solidnom svirkom ostatka benda.

Iako su se ljubavne balade redale jedna za drugom, najviše duše je došlo kroz saksofon Igora Geržine. (Očito sam prerasla ljubavne balade bez duše i emocija, jer ovaj me dio uopće nije dirnuo).

Što se tiče gitara, koje su meni veoma važne, u solidnom dvojcu Marjana i Husa sam osjetila prevelik utjecaj Stevie Ray Vaughana. (a Stevo je jedan!)

Gospodin Dalibor Marinković je bio vrlo precizan i nenametljiv u svojoj izvedbi na bubnjevima, što je za svaku pohvalu.
Aranžerski se bend ipak pokazao. Sve pohvale Husu radi oplemenjivanja starih numera.

Produkcijski je koncert bio manjkav, pogotovo događaji oko video zidova, koji su bili neusklađeni, neprecizni sa puno crnih rupa i pogrešaka.

Cijelim koncertom je ipak dominirala jedna misao koja se nametala tokom izvedbi.
Perfekcija kao takva, kada je glazba u pitanju dolazi kroz emociju glazbenika, pa se samim tim stvara perfektna interakcija glazbenika s publikom koja je u principu važnija od savršene izvedbe na nivou preslušavanja CD-a.

U ovom slučaju je publika bila ta koja je nosila emociju, što dovoljno govori o publici, ali i manjku interakcije sa pozornice.
Izlazeći iz dvorane nakon koncerta nisam osjetila punoću doživljaja koji se trebao odvijati u mojoj glavi i nakon posljednje odsvirane note.
Doduše, moram priznati da sam otišla bez bolnog šuma u ušima, ali i sa prazninom u duši!

Da zaključim, kao što sam rekla, početak koncerta je bio totalno nepotreban, kako kvalitativno tako i artistički.
Drugi dio koncerta su iznijeli više nego dobro, ali mišljenja sam da sve skupa nije bilo ništa više od dobro odrađenog posla.

Ili drugim riječima, bio je koncert za potrebe HRT-a u svrhu promocije Parnog Valjka, u kojem je publika bila statist koji je platio to sve skupa!


autorica: Sanja Ljubetić

foto: Boris Vicezio Dallmatino


(Sanja je prisustvovala koncertu i poslala mi je ovaj tekst. Kažu da se prvi mačići bacaju u more, ali sudeći po ovom tekstu, ja bi ih ipak zadržao!

Hvala Sanjo i neka ovo bude prvi u nizu!)

Povezani članci