Kad sam bio nešto mlađi uživao sam otkrivati novu glazbu. Pri tom ne mislim na nove izvođače koje i danas svakodnevno otkrivam i uživam u novoj glazbi, nego na nove žanrove, glazbu iz raznih dijelova svijeta, a jedno od najvećih otkrića bila mi je njemačka jazz kuća ECM za koju su izdavali i norveški glazbenici poput saksofonista Jana Garbareka, gitarista Terje Rypdala, Arilda Andersena ili Nijemca Stephana Micusa, a koji su svirali kombinaciju jazza, etno glazbe i ambijentalnih zvučnih slika koje su bile dijelom pod utjecajem trubača Jona Hassella i Briana Enoa i njihovog 4th World projekta.
Posebno je na mene utjecao Garbarekov album u suradnji s norveškom folk pjevačicom Agnes Buen Garnas, „Rosensfole“, iz 1989., na kojem su norveške narodne pjesme obrađene u jazz ambijentalnom stilu.
Vrlo brzo nakon toga Garbarek je snimio i album s tuniskim majstorom ouda, arapske lutnje – žičane orijentalne mandoline, Anouarom Brahemom, kombinirajući zvukove orijenta, Mediterana, Sahare i ambijente sjevera.
Garbarek je snimao i sa Zakirom Hussainom, indijskim majstorom table, koji je vrlo bitan za našu današnju priču, još u osamdesetima.
Tako dolazimo i do još jednog izvrsnog norveškog ECM albuma iz 1997., „Khmer“, trubača Nilsa Petera Molvaera, prilično inspiriranog Hasselovim i Enoovim četvrtim svijetom, na kojem je gitaru svirao Eivind Aarset, norveški gitarist, koji je inspiriran Frippom i Enoom bojao svojom gitarom, pojačanom elektronskim efektima, Molvaerove egzotične pejzaže.
I tako, neizbježno, dolazimo u 2003. godinu i prvu studio suradnju Eivinda Aarseta i junaka današnje priče, nešto mlađeg tuniskog majstora ouda, Dhafera Youssefa. Bio je to album „Digital Prophecy“, na kojem su, uz njih dvojicu, sudjelovali i drugi norveški, njemački i indijski glazbenici.
Album je, kao i ostale ranije Youssefove albume, izdala druga velika njemačka jazz kuća Enja records. A Youssef je, osim što majstorski svira oud, i izuzetan vokalist s nevjerojatnim čistim izletima u visoke lage.
Od tog albuma Tunižanin i Norvežanin stalno surađuju, a valja zabilježiti i album „Latitudini“ na kojem njih dvojica sviraju s velikanom talijanske jazz scene, trubačem Paolom Fresuom.
Osobno, najdraži album na kojem su svirali njih dvojica, mi je „Birds Requiem“ iz 2013., Dhaferovo remek djelo.
A zadnji album na kojem su surađivali jest „Sounds Of Mirrors“ iz 2018.
Stoga sam prilično nestrpljivo očekivao ovaj koncert, u Splitu, u Hrvatskom domu, koji zadnjih godina ugošćuje najveća imena svjetske jazz, klasične i pop glazbe.
Na binu su Youssef i Aarset izašli točno u 20.10, a prepuno gledalište (karte su bile rasprodane danima unaprijed) pozdravilo ih je jakim pljeskom.
Nisam siguran koliko je ljudi tu bilo jer je znalo što očekivati, a koliko po preporukama prijatelja, no to u konačnici nije bitno, jer na koncert u Hrvatski dom možete otići i naslijepo i nećete se razočarati.
Počeli s prilično nježno, lirski, Youssef je prebirao žice ouda svirajući i stvarajući pustinjske krajolike blizu obala Mediterana, Aarset ih je bojao u plavo, sivo, dodavao detalje Youssefovim slikama, poput vjetra, sunca i dok je Youssefov oud sjetno plakao i tugovao za domovinom, gitara ga je svojim efektima tješila i milovala.
Pjesme su se pretapale jedna u drugu, neke s albuma „Sounds of Mirrors“, neke s drugih albuma, a čini mi se da je bila i poneka nova, glazba je skoro četrdeset minuta tekla bez prestanka presušenim koritima rijeka prema moru, ovoga puta Jadranskom, a publika nije imala hrabrosti prekidati čaroliju koja se događala na pozornici pljeskom, ni upadicama. Tek kad se negdje na pola koncerta Youssef zaustavio i počeo govoriti i komunicirati s publikom i mi smo se malo oslobodili.
Tako smo saznali da je prije spomenuti Indijac, svirač table na albumu „Sounds Of Mirrors“, Zakir Hussein preminuo prije nepuna dva mjeseca i da je koncert posvećen njemu, da su mislili otići u jedan restoran u Splitu na organsko vino (ma što to bilo), ali restoran radi samo ljeti za turiste, da će ostat još jedan dan u gradu u šetnji i upijati boje i život grada, gradeći inspiraciju za nove pjesme.
U drugom je dijelu koncerta Youssef više pjevao i to je u jednom trenutku bilo toliko upečatljivo i prekrasno da se koža na rukama ježila.
Dio kompozicija bio je i s najdražeg mi „Birds Requiem“ albuma, ali priznajem da ovakve albume nikad ne slušam prema pojedinačnim pjesmama, nego isključivo u kompletu, a posebno ovaj jer je dijelom riječ o konceptualnom albumu.
Nakon sat i pol prekrasne svirke u kojoj je Aarset od potpuno neupadljivog bojanja zvučne slike povremeno odlazio u solaže, povremeno je iz gitare izvlačio zvuke klavijatura, poput Frippa na albumima s Enoom, kao što su „(No Pussyfooting)“ i „Evening Star“, a povremeno poput Rypdala solirao, dok je na trenutke gitara mu zvučala poput duduka.
I tako je došao redovni kraj koncerta, a onda je publika ovacijama i frenetičnim pljeskom dovukla dvojac opet na pozornicu.
Za kraj su odsvirali još jednu kompoziciju i otišli smo u noć.
Iza nas je ostao predivan koncert nostalgične, sjetne glazbe koja bi pokojnom talijanskom velikanu Francu Battiatu, koji se puno inspirirao arapskom glazbom i kulturom (poslušajte Voglio vederti danzare ili Treni di Tozeur, jedan od najljepših tekstova svih vremena – Tozeur je grad u Tunisu), sigurno bila nadahnuće tijekom osamdesetih, kao što je Battiato bio uzor nekim modernim tuniskim glazbenicima.
A imamo i mi glazbenika koji stvaraju sličnu glazbu, poput Dražena Franolića koji je majstor ouda i u triju s Ćulapom i Jovanovićem snimio dva prekrasna albuma, „Put“ i „Faza“. Ako volite glazbu koju ste sinoć slušali onda nabavite ove dvije ploče.
Na kraju posebno hvala Vanesi Klevi, ravnateljici Hrvatskog doma i njenoj ekipi koja dovodi ovakvu ekipu na svirke u Splitu. Glazbena scena u Splitu napokon se budi, uz Hrvatski dom koji je već godinama standardno super i sve bolji, Porat koji je najbolji koncertni prostor srednje veličine za rock glazbu u državi, Kocku koja bi mogla imati i bolji program i koja bi uskoro trebala u obnovu i trenutno Ghetto za manje svirke, nedostaje još samo jedan klub veličine nekadašnjeg Judinog drva, Quasimoda ili neprežaljenog Cirkusa, da bismo imali izuzetnu i nikad bolju koncertnu ponudu.
foto album:
* sve fotografije: Maja Prgomet/Hrvatski dom Split
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
