HB: Za početak, recite mi malo o svojim počecima, kako ste ušli u punk rock pokret i glazbu općenito, koji su bili vaši utjecaji te vaše poimanje punk pokreta, anarcho punka i crust punka?
RM: S punkom me upoznao moj brat Stig još 1977. godine, kad smo se vraćali s posla u Jerseyu s gitarom i primjerkom fanzina Sniffing Glue. Počeli smo slušati Johna Peela (radijski voditelj i DJ na BBC Radio 1, zaslužan za promicanje novih izvođača) na BBC Radio 1 dok smo kao bend tek počinjali. Bilo je to jako moćno i uzbudljivo vrijeme za nekog tko je bio mlad.
Preuzeli smo savjet iz Sniffing Glue doslovno, kada su rekli da su dovoljna samo tri akorda za osnivanje benda, pa smo tako i učinili. Tako je bilo prije pojave Crassa (pioniri anarcho punka) ili punk pokreta koji je postao sinonim za političke ideje.
U tom smislu, bilo je to slobodnije vrijeme.
HB: Amebix, kojeg ste osnovali, gdje ste vi bili glavni vokalist, vaš brat Stig (gitara), Andy “Billy Jug” Hoare (bubnjevi) i Clive Barnes (bas gitara) kao Band With No Name (Band Bez Imena), snimili ste demo na kazeti koja je došla do člana Crassa, a pjesma “University Challenge” dospjela je na Crass Records kompilaciju “Bullshit Detector”. Kasnije su Clive i Andy napustili bend, a kao zamjena došao je Martin na bubnjeve, dok ste vi prešli na bas.
Vježbali ste u kući Martinovih roditelja, u podrumu, no on je napustio bend zbog roditelja, jer je patio od paranoidne šizofrenije, dok ste vi bili izbačeni iz kuće.
Je li pjesma “Largactyl” upravo o njemu?
RM: Da, to je pjesma o Martinu, koji je bio jako tragičan lik, vrlo sličan Sydu Barretu (osnivač i frontmen Pink Floyda) u tom smislu, jako osjetljiva osoba koja je kao mlada osoba “izgorjela”. Drago mi je reći da je Martin živ i da je dobro, posjetio sam ga par puta prije nekoliko godina, ali sam shvatio da mu je učinjena šteta.
HB: Promijenili ste ime iz Band With No Name u Amebix.
Možete li reći zašto (jer Band With No Name je jako sjajno ime)?
Unajmili ste Norma iz Screaming Heads, Phantasmagoria, NormYard kao synth klavijaturista (koji je zamijenio Georgea na EP “No Sanctuary”), te Disorderov bubnjar Virus, s kojim ste napravili prva dva 7-inčna singla: “Who’s the Enemy”, “Winter”, te 12-inčni EP “No Sanctuary”.
U to vrijeme preselili ste se u Bristolu, živjeli ste u skvotovima.
Možete li mi reći kako je bilo živjeti takav život, stvarati glazbu i preživljavati?
Svakako nije bilo ugodno, zar ne?
RM: Band With No Name je bilo ime koje smo dali sebi nakon što smo gledali film Dobar, Loš, Zao s Clintom Eastwoodom koji glumi lika Čovjeka Bez Imena. Da, to je jako dobro ime, iako je postalo datirano, dok Amebix ima vječnu postojanost.
Bristol je bio jako težak, ali mi smo bili mladi. Bilo je to jako loše, ali i uzbudljivo vrijeme. U mnogim aspektima me naučilo samopouzdanju i da se, bez obzira koliko je teško, oslonim na sebe.
Bez obzira na sve, ma koliko god bilo teško, uvijek možeš pronaći način da preživiš.
HB: Tijekom snimanja “No Sanctuary”, upoznali ste Jellu Biafru, frontmena Dead Kennedysa i vlasnika punk diskografske kuće Alternative Tentacles, na kojoj ste izdali svoj prvi LP “Arise”, koji bi opisali kao “Motorhead meets Joy Division”.
Opet je došlo do promjene postave u bendu, s Spiderom na bubnjevima.
Potpisali ste za Heavy Metal Records, na kojem je izašao zadnji studijski album “Monolith”. Jedan od zadnjih koncerata bio je u tadašnjoj Jugoslaviji, u Sarajevu (inače, moj prijatelj Franko je bio tamo i želi vas pozdraviti).
RM: Da, u Sarajevu je bilo malo ludo. Bili smo na gljivama prije nastupa, bila je doista kaotična scena, ali kao iskustvo jako smo uživali u bivšoj Jugoslaviji.
Iako je također nešto bilo u zraku!?
HB: Nakon raspada Amebixa, Spider, George i Stig osnovali su bend Zygote.
Što se dogodilo s vama?
Pročitao sam da živite na nekom otoku na sjeveru Škotske kao samouki kovač mačeva.
Molim vas, recite nam nešto o tome. Jeste li imali nekakav glazbeni projekt?
Upravo slušam Tau Cross, gdje ste vi basist i vokal, Michel (Away) Langevin iz Voivoda na bubnjevima, Andy Lefton iz War/Plague i Jon Misery iz Misery kao gitaristi.
Molim vas, recite mi malo o Tau Cross i ostalim projektima?
RM: Napustio sam Englesku 1991. godine i odmaknuo sam se od glazbe i od svega što sam poznavao. Odlučio sam započeti novi život u neplodnom krajoliku Hebrida (arhipelag u Atlantiku na sjeverozapadu Škotske). Bilo je to jako izazovno vrijeme, prije interneta i jednostavnosti komuniciranja koju danas uzimamo zdravo za gotovo. Amebix je postao fenomen, ali ja o tome nisam imao pojma sve dok nisam na internetu vidio koliko je zapravo vidljiv utjecaj na bezbroj bendova, unatoč nedostatku bilo kakve stvarne podrške ili uspjeha u to vrijeme.
Naučio sam kovati mačeve na tradicionalan način i tako sam živio 20 godina, sve dok se nije pojavio autor dokumentarca o Amebixu koji me pronašao da popričamo o bendu, što me naravno ponovo izložilo javnosti.
HB: Koje je vaše mišljenje o današnjoj glazbenoj sceni, bilo mainstream ili underground?
Mislite li da je isto danas kao u osamdesetima, za vrijeme Hladnog rata, i današnjeg Rata protiv terorizma?
Znate, strah kao ključ vladanja?
Koje je vaše mišljenje o političkoj korektnosti?
Koja je vaša životna filozofija i pogled na svijet?
RM: To je već neka druga rasprava i teško je rezimirati u pisanoj formi. Kako smo odrastali, postali smo sve manje povezani s glazbom. Tako se osjećam danas, sve je plastično, mislim da je to po samo po sebi ukupan dojam.
HB: Za kraj, koja je ostavština Amebixa?
Primijetio sam da dosta bendova navodi Amebix kao utjecaj. Zadnji album bio je “Sonic Mass” iz 2011. s Royom Mayorgom na bubnjevima.
Hoće li biti novi album od Amebixa, nekakav koncert u Splitu?
I što biste voljeli preporučiti našim čitateljima?
RM: Amebix se ponovno raspao 2012. godine, tako da više nema Amebixa.
- Uz dozvolu, tekst je preuzet s portala Solin Live
Hvala!
