Na početku vam moram priznati jednu stvar. Kad pišem o nastupima ili albumima, izbjegavam pisati o onima koje ne volim ili mi se nisu svidjeli. Jer previše ima dobrih i izvrsnih da bih gubio vrijeme na one lošije. A i nije mi neki gušt pisati o nečem što mi se nije svidjelo. Zato uvijek biram pisati o onom što volim i što bi puno više ljudi trebalo čuti.
Jedan od takvih događaja bio je i ovaj koncert i album.
Nakon točno godinu dana od zadnjeg gostovanja, opet su nas posjetili Puležani Roj osa i legendarni Rob Mazurek .
Došli su predstaviti novi dvostruki album “Beton kino” koji se sastoji od studijskih snimki koje su nastale za vrijeme rezidencije na lanjskom festivalu Ispod bine u Splitu i nekoliko snimki uživo s lanjskog No Jazz festivala iz zagrebačkog Vintagea. Lani su nakon trodnevne rezidencije u kinu Beton nastupili Ispod bine Doma mladih i to je bio koncert za pamćenje, a ako se smijem malo poigrati riječima, koncert u dvorani Ive Tijardovića u Hrvatskom domu bio je za dva pamćenja.
No, idemo polako.
Braća Sinkauz prate i vole djelo i lik Roba Mazureka, jednog od najvažnijih svjetskih improv glazbenika, već više od dvadeset godina. A kao što napisah i lani, Rob je jedan jako zanimljiv lik s jako bogatim djelom i opusom zabilježenim na nosačima zvuka, bilo kao pomagač, bilo kao glavni autor. Ove je godine izašao i novi album njegovog projekta s bubnjarem Chadom Taylorom, Chicago Underground Duo, kombinacija jazza, eksperimenta i slobodnog sviranja.
Mazurek podjednako rabi trubu i kornet (trubin nešto manji rođak, otud stršljen – hornet – u naslovu članka), ali i još najmanje dva albuma uz ovaj novi s Rojem osa. Rob na svakom ruši konvencije i stereotipe jazz glazbe, ubacujući neočekivane zvukove, tišine gdje biste očekivali zvuk i jednostavno izaziva iščekivanje što će sljedeće odsvirati.
Taj dojam provlači se i kroz svih šest improviziranih kompozicija snimljenih u Splitu. Dosta je tu elektronike, ambijentalnog jazza, kontroliranog nereda i nekontroliranog reda uz ponešto drona i malčice buke. Nakon drugog slušanja album se otvara i budi sjećanja na lanjski nastup u Domu mladih kad su četvorica ljudi na bini prošetala kroz mnoštvo žanrova i priredili nam nezaboravnu večer koja nam je ostavila čežnju da ih opet čujemo.
Od ostale četiri kompozicije s albuma, tri uživo iz Zagreba nešto su manje eksperimentalne i pokazatelj su nježnije, melodičnije i ambijentalnije strane kolaboracije. Manje je elektronike nego u studiju, a glazba nesmetano teče s vrlo inspiriranim Robom i njegovom trubom i kornetom.
Zamjetno je da cijeli album jako dobro zvuči, a i vinil je jako dobre kvalitete. Definitivno album u samom vrhu ovogodišnje domaće glazbene produkcije, neovisno o žanru.
Potaknut izvrsnim albumom i lanjskom žeđu za novim susretom s Mazurekom i Rojem osa, došao sam na koncert u Hrvatski dom poprilično nabrijan i željan dobre glazbe.
Ali ništa me nije moglo pripremiti na ono što je uslijedilo (kako bi u dobrom pulp romanu pisac nakon kratkog uvoda u radnju napisao).
Za razliku od koncerta u Domu mladih, Mazurek je na pozornici zauzeo centralno mjesto, s trubom i kornetom ispod sebe i tri mikrofona, od kojih je donji imao echo efekt. Premda je glazba, kao i lani, bila dijelom improvizirana, ipak su ideje razrađene na albumu, posebice neke iz zagrebačkog live nastupa, činile osnovu za dio izvedenih kompozicija.
Počelo je jazzerski i mirnije. Ono što je bilo interesantno je koliko su Roj osa svirali glazbu blisku jazzu. Posebno se to odnosilo na bubnjanje Marca Quarantotta koji je i školovani jazz glazbenik. I više nego lani, imao sam dojam kako glazba koju ovi majstori izvode nadilazi sve kanone i uzuse koje imamo prilike slušati svakodnevno i na jazz i na rock koncertima.
S Robom, koji u najboljim trenucima i ima pozu i zvuk velikog Milesa, Roj osa stvara glazbu veću od života, fusion improvizacije, eksperimenta, trip hopa (zadnja stvar na albumu “Bleeding Concrete”, a izvedena je i na koncertu ukoliko se ne varam, priziva vokal Beth Gibbons), noisea, industriala i post punka. Ali s više jazza nego lani.
Rob je u svojoj maniri svirao iznad podloge benda, stalno mijenjajući trubu i kornet, povremeno se i glasao i šuškao šamanskim zvonima, zvuk se penjao do stropa dvorane, odjekivao, odbijao se od zidova, a u nekim trenucima i dvorana se tresla od basova. Alen Sinkauz počesto je hvatao gudalo i vozio ga preko žica bas gitare, praktički od prve pjesme, povremeno na basu i solirao i tako smo dobijali jedan podosta topliji zvuk od onog lanjskog, gitarist Nenad mijenjao je zvuk i vrstu gitara, a često ubacivao i elektronske efekte, a bubnjar Marco izvrsnom i raznovrsnom svirkom nije bio samo ritam, nego i srce i duša benda.
Sat i dvadesetak minuta protekli su izuzetno brzo, stvarno kao za tren. I opet sam imao dojam da smo nazočili nečem velikom i izvrsnom.
I jesmo!
Nakon koncerta svi poznanici i prijatelji imali su isti dojam. Svi su bili bez ikakve rezerve oduševljeni. I kad je Rob uhvatio whistle (instrument sličan fruli, kao i lani u Zagrebu) i kad je nakon bisa koncert završio i aplauz potrajao nekoliko minuta i kad je bend pozvao nazočne da kupe ploču i kad su mnogi imali potrebu prozboriti nekoliko rečenica s ljudima koji su im uljepšali ne samo tu večer nego i ostavili temelj za dulje zimske noći koje nam slijede, a koje će nam biti toplije uz novi album hladnog imena i naslovnice i sjećanje na vrhunsku izvedbu.
Za kraj, nadamo se opet nekom sličnom gostovanju Roja osa, samostalnom ili s Mazurekom, a ljudi koji vode Hrvatski dom opet dokazuju da imaju njuh i sluh za velike stvari.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
