Otvorena je ljetna manifestacija „Evo Ruke“, koja već četvrtu godinu egzistira pod punim imenom „Revija Urbane KulturE – EVO RUKE!“.
Čast prvog nastupa je imala legenda Vedran Božić, koji je na sceni bio sa svojim pratećim bendom Rockmasters. Kako je bilo najavljeno, Vedran &Co su izvodili isključivo kompozicije pokojnog Jimi Hendrixa, te je stoga cijela večer dobila tematski naziv, “Blues Planet Hendrix”.
Pred pozornicom i nije bilo nešto previše publike, od prve ju je dijelilo oko 20 metara (do prvog zidića) tako da već u startu komunikacija s publikom i nije bila na visini. Vidjelo se da ljudi uživaju u onome što čuju, i poprilično ih je došlo da bi vidjeli Vedrana, te na kraju balade, večer ipak ima prolaznu ocjenu.
Čudan je taj opus Jimi Hendrixa. Po tisuću puta prežvakana svaka kompozicija, po tisuću puta odslušana i opet, ovako u živo kad to rade majstori, na trenutke zvuči nevjerojatno moćno. Kažem na trenutke, jer ruku na srce, koncert je odrađen rutinirano, a prostor ipak nije za ovakvu vrst muzike, pogotovo što se pojačalo ne može “zavidati do kraja“.
Sama kvaliteta zvuka je bila ajmo reći (minus) prosječna, u granicama koje su dozvoljavali decibeli. Govorim zato jer je samim odmakom od pozornice, kvaliteta toliko padala da je već oko šanka bila veoma loša.
Satnica je pak neka druga priča. Jasno mi je da se u organizaciji bilo kakve fešte, pa tako i ove mora poštivati satnica. No, da li je neophodno da se kvari cjelokupan ugođaj radi toga što je prošlo par minuta od zakazane.
Govorim o 23:00 sati, dakle kad se još vide tragovi zalazečeg sunca na horizontu.
Dogodilo se to da je posljednja nota službenog djela odsvirana točno u 23:00, i kad su se muzičari vratili na bis, rečeno im je da ne može, jer su prekoračili satnicu.
Allo, nismo u nekoj kancelariji kojoj je isteklo radno vrijeme 5 sekundi i više ne primaju stranke. Ova uniformiranost i striktno kanaliziranje mi se nije svidjelo, a vjerujem ni svima koji su očekivali čuti još nešto.
Vedran Božić jest naša legenda i u ovom kontekstu nema smisla spominjati njegov odnos spram Jimi Hendrixa, kojeg već i “grajaši” znaju, te isto tako njegovu virtuoznost i mjesto u umjetnosti na našim prostorima.
Volio bih odgledati ovaj koncert u nekom malom klubu, s pojačalima odvrnutim do daske i preko granice distorzije (koju je baš Jimi i uveo na velika vrata u rock muziku!) i iznad svega, volio bih vidjeti Vedrana u trenucima kad trominutna kompozicija traje deset, dvadeset … minuta.
To ovaj put nismo vidjeli, jasno je i zašto!
