Sam uvod u koncert Zucchera u Sopotu treba početi žalopojkom, jer sva velika imena moderne muzike u širokom luku zaobilaze “Lijepu Našu” .
Razlog?
Pa nerazumna porezna politika, te prevladavajući oblik “Napolitanskog Turizma“ koji prevladava na našim prostorima. Sam pojam “Napolitanski turizam “ svatko može interpretirati na svoj način…
Jedna od zemalja koje su se pojavile na rock karti starog kontinenta je i Poljska u kojoj doslovno vlada “inflacija” rock koncerata i svega što je vezano za rock. Tako su nedavno nastupali King Crimson, Dream Theatre, „Gunsi“…. , ne treba nabrajati dalje. Ili jednostavno rečeno, moderno društvo zahtjeva da sve, pa tako i muzika dolazi do konzumenta direktno, a ne zaobilaznim putevima. Poljaci su to shvatili, a nama ostaje neka tanka nada da će se malo razuma preliti i u nas.
Još jedno kratko objašnjenje. Svi koji me poznaju, znaju da sam odgojen na „sisi“ fuzije i teške progresive. Zašto Zucchero, koji je kompletno van mog muzičkog miljea?
Pokušat ću to objasniti na najjednostavniji način. Jedan dio svog života proveo sam u Italiji i tu sam se zarazio virusom koji se zove Zucchero. Tandem Zucchero & Pavarotti u Veroni me zakačio za taj muzički izričaj, te sam ga stavio u „file“ u društvu s grupom Eagles, INXS… , i to je to!
Tijekom svoje “World Tour 2017” Zucchero je nastupio u Sopotu u Operi Lesna. Odvozio sam svojih 500 km i došao na dan koncerta.
Sam koncert se održavao u meni dobro poznatom okruženju Opere Lesne koje je bilo ispunjeno s polovicom kapaciteta. Po slobodnoj procjeni bilo je prisutno cca 3000 posjetilaca. Najveći razlog polovičnom posjetu je vjerojatno bilo očajno vrijeme. Tokom dana, a i tokom samog koncerta je padala olujna kiša. Temperatura nije prelazila 15 st C.
Samim pogledom na scenu vidjelo se da ide nešto nesvakidašnje. Pozornica je bila nakrcana instrumentima, dok je scenografija bila minimalistička, bez video zidova i lasera.
Koncert je počeo s 10-tak minuta zakašnjenja. Prateća grupa sastojala se od 12!!!!! glazbenika plus Zucchero.
Koncert su otvorile pjesme s novog (odličnog albuma) „Black Cat“. Posebno je bila emotivna izvedba pjesme „Parigiano Reggiano“. U toj pjesmi na jedan lijepi i suptilan način Zucchero objašnjava svoja izrazito ”lijeva” politička uvjerenja, te potrebu daljnje borbe protiv fašizacije kulture i našeg života uopće. Set pjesama sa novog albuma je završio sa sjetnom „Terra Incognita“.
Nastavak koncerta je bio furiozan. Već tijekom uvodnih pjesama UMJETNIK je zapalio publiku, međutim nastavak je donio ono nestvarno. Na početku pjesme „Vedo Nerro“ Zucchero je primijetio da je publika predaleko, te je pozvao na binu. Nastao je šok za organizatore koji su nekako uspjeli držati euforičnu publiku na par metara od muzičara. Dogodio je veliki „dancing party“. Publiku je zahvatila može se reći Zuccheromanija, te je u tim momentima ON bio gospodar svemira i prostora.
Redale su se pjesme za pjesmom. Sviralo se i plesalo bez prestanka. Da budem iskren, nisam se naplesao zadnjih 40 godina kao na ovome koncertu. S mjerom i ukusom, te s velikim poštovanjem prema publici Zucchero je istresao sve što ima najbolje od sebe. Sve pjesme, od „Vedo Nero“, „Baila“, „Chocabeck“, „Diavolo in me“.. bile su odsvirane fantastično. Prateći orkestar, a i sam zvuk je bio na najvišem nivou. Diskretno osvjetljenje i scenografija su radili ono što treba, stavljali su muziku u prvi plan.
Bio sam na mnogo koncerata, ali da sam se ovako dobro zabavljao, ne sjećam se?
Jedino na Springsteenovim koncertima. Stavljajući Zucchera i Springsteena u isti fah dovoljno govori o kvaliteti samog koncerta.
Koncert je pak doživio katarzu s pjesmom „Missere“ posvećenu Lucianu Pavarottiju, u kojoj Zucchero doživljava Luciana kao brata. Tijek pjesme je obilježio video spot i to je ujedno bio jedini popratni video te večeri.
Kraj koncerta je protekao u frenetičnom ritmu. Pozitivna energija se prelijevala sa jedne strane na drugu.
Nakon bisa je oduševljena publika tražila još i još. Na koncu je i dobila. Vidno iscrpljen Zucchero je otpjevao “Senza una Dona”.
Što reći na kraju?
Lokalne novine iz Gdanjska su proglasile koncert Zucchera za naj u zadnjih 10 godina održan u tom gradu.
To dovoljno govori. Šteta sto nije bilo više publike.
Treba pohvaliti apsolutno demokratsku atmosferu na samom koncertu. Moglo se snimati bez straha. Čak mi se činilo da i sam Zucchero to odobrava.
I dva dana nakon koncerta pokušavam srediti dojmove. Nameće mi se samo jedno. Kad je nešto dobro, onda je dobro i to je to!
Tko god na 13. Kolovoza bude u Puli na koncert Zucchera, ne može fulati. Stari maher će dati svoj maksimum.
Ako i sam budem u blizini, (čitaj u Hrvatskoj), neću dvojiti ni sekunde.
Sam ću sebi dati rođendanski poklon!
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
