Ne mogu reći da se nisam ugodno iznenadio kad sam nakon toliko godina vidio da je moj drugi blog “Feta života” osvanuo na svjetlo dana. Prije sam tu i tamo pokušavao nešto pronaći na njemu, ali je u pravilu bio nedostupan — i sad odjednom, manje-više, sve je tu. Da, ima malo nereda, neke su objave pretumbane, ali ništa bitnog.
Stoga sam odlučio na portalu donositi interesantne crtice koje sam objavljivao na njemu. Bit će tu i recepata, i osvrta na trenutnu političku situaciju, ali i tekstova koji su upućivali na buduće, kao osvrti na koncerte i slično. I kad o tome govorim, jedan od prvih osvrta na koncerte bio je i onaj koji je Thompson održao na Poljudu, s kojim sam navukao upitnike iznad mnogih glava, ali to je bilo moje mišljenje u tom trenutku!
Sinopsise emisija, zbog kojih sam ga i otvorio, neću, jer one su dio arhive ovog portala.
Dakle, počinjem s uvodom!
Evo, san se odlučija — otvorit ću blog.
Drugi po redu.
Prvoga sam slučajem (nesretnih) okolnosti zatvorija.
Bija je nabijen erotikom, seksom i komentarima na dnevna politička događanja. Bija mi je drag.
No, to je prošlost.
Ovaj će biti drugačiji. Zbrda-zdola. Kao i sam život.
Pišem na tipkovnici bez naših znakova. Od ranih dana sam bez njih, pa jednostavno želim da tako i ostane.
Razlog otvaranja ovog bloga
Po prirodi nisam skriboman i ne pišem bog zna kako, ali ima trenutaka kad jednostavno volim pisati — i to u našem (današnjem dalmatinskom) dijalektu. Znam da će time krug čitatelja (ako ih i bude) biti bitno sužen, ali ovo radim prvenstveno radi sebe. A ako se nekome svidi, tim bolje.
Dakle, pošto Jedina ima i blog i portal, dao sam joj jednu priču koju sam napisa da je objavi, ali do danas nije ugledala svjetlo dana jer nema vremena za lekturu i manju korekciju. Pa razmišljam: zašto se priča uopće mora ispravljati i korigirati?
Neka ide onako kako je napisana!
Posla sam joj jedan tekst, onako… razmišljanje, i ona mi odgovori da tekst nema ni glave ni repa i koga to interesira.
Pa opet razmišljam: da sam tija napisat glavu i rep, bija bi i napisa.
I koliko od nas je uzelo napolitanku, polizalo čokoladnu sredinu i bacilo kore?
Zašto nešto može biti dobro samo ako ima glavu i rep?
Može i bez toga.
I imam tonu slika koje sam napravija.
Zašto ih čuvati za sebe?
Volim umjetnost.
Draga mi je fotografija, slikarstvo. Muzika mi život znači.
Nažalost, život me je odnia daleko od svega toga.
Ispočetka mi i nije bilo teško, ali godinama postaje sve gore i gore.
Godine prolaze kraj mene, a ja ih samo gledam i pitam se hoće li ikad doći kraj ovom mučenju na brodu.
Imam ispred sebe još četiri ugovora koje sam zacrta odradit.
Zato jer se mora.
Poslije ne znam… nadam se da ću si moći priuštiti taj luksuz i raditi ono što stvarno volim.
Pitat ćete se — zašto sam onda odabra ovaj život?
Sa 14 godina nemaš pojma tko ti glavu nosi, a kamoli znaš što ćeš u životu htjeti raditi.
I dok se okrenija, došla je familija, obaveze. Život te melje.
I jednog se jutra probudiš i shvatiš da si napunija pola stoljeća i da ti ne preostaje još puno.
I počneš razmišljati.
I pitanja počnu navirati kao lavina.
I puno njih ostane bez odgovora. Možda i previše.
I kako godine idu, okovi te stežu sve više i više.
Po inerciji i radi obaveza radiš posao koji te tišti i uništava.
Jer živiti se mora.
I gledaš oko sebe.
Ima ih koji su zbacili okove s sebe.
Poslali u nekakvu stvar dosadašnji život, rutinske dnevne obaveze i krenuli u novi život koji će ih zadovoljiti i popuniti prazninu koja se širi utrobom.
Ali ako ti napraviš isto, onda familja “gladuje”.
Satire te ta spoznaja. Ne vidiš bezbolan izlaz.
Zadaš si neke rokove.
I nadaš se da će se ostvariti.
Što su dalji, to više vjeruješ da ćeš ih doživjeti.
I ne shvaćaš da vrijeme i dalje prolazi……………
Feta života / objavljeno 19.01.2010.
