Skoro 15 tisuća nakrcalo se u zagrebačku Arenu, u glavnom gradu Lijepe naše. Tih 15 tisuća skoro iz svih zakutaka naše domaje od Broda pa do Brača došlo je vidjeti i čuti ikone, uvjetno kazano, alternativne glazbe.
Pod tim se izričajem glede Cure-a zalijepila čitava niska pod pravaca od ghotica novog vala pa do post rocka. Osnivač i vođa Robert Smith a priori je protiv bilo ikakvog ukalupljivanja u bilo koje ladice.
No, krenimo redom. Miljenici Smitha i kolaboracionisti s Mogwai, predgrupa The Twilight Sad, svojim su nastupom potpalili oganj i zagrijali publiku koja je polako počela puniti dvoranu. Naslušani toga sazvučja od atmosfere Joy Division do melodičnosti liverpulskih Doorsa, Echo and Bunnymena, Twilight Sad su u cjelini opravdali nastup. Bend ima 5 studijskih albuma, tako da bi i samostalni koncert ozario lica fanova koji su ga ispratili aplauzom.
Publika u Areni doista je bila šarolika, od mlađahnih pseudo darkerica pa sve do činovnika Briselske diplomacije. U sam sam koncert ušao pun skepse pošto su me neki drugovi opetovano uvjeravali da su Cure samo metuzalemi i teški dinosauri ocvali. Nezanimljivi, moguće, vrtjelo mi se po glavi. S tim mislima čekao sam da Smith i kamaradi istrče na igralište.
I istrčali su uz rominjanje kiše i zvukove grmljavine dok su se na velikom video zidu vrtjele slike planete Zemlje snimane iz Svemira.
Prvi dio koncerta, mračan i eklektičan, odrađen je besprijekorno, svirački upečatljivo uz blagu dominaciju bubnja koji je pojeo lelujavo postavljene klavijature, pa čak i gitare. No, zaboravimo maliciju i ne moramo svakom konju gledati u zube, iako je nedostajala baš upravo ta interakcija s gledalištem. Vrh prvog cijela je fantastična izvedba „A forest“ koji je bio savršen uz poletan Robijev vokal, kako je to lijepo primijetila jedna obožavateljica iz Splita. Dakako, sve uz zeleno svjetlo koje je šaralo dvoranom i bacilo publiku u trans, uz bljeskanje mobitela.
Veliko finale prije finala svakako je nova stvar „Endsong“ s nove ploče koja je počela baš onako Cureovski. Dugi instrumentalni uvod u najboljoj maniri tipičnog post rocka odavali su natruhe Mogwaia, Godspeeda ili Tortoisea, impresivni teški klimaks.
Na velikoj video platformi naizmjenice su se vrtjele stare crnobijele fotografije iz prvog i drugog velikog rata, prikazujući sve strahote, patnju, stradanja, leševe, razaranja, tenkove, plinske maske, … . I na kraju kako cvjetaju atomske gljive, doista sjajan kraj, kao vizionarska poruka sadašnjem trenutku.
To je po meni bio kraj, no, ide drugi bis. Dakako najveći hitovi, publika se diže sa stolica, pleše, pjeva, aklamativno podupire Smitha i družinu.
Vidimo se opet!
Zagreb i The Cure se vole javno. Oni odvažniji završili su u Močvari na afteru. Neki umorniji zaronili su u san, kojeg su nam podarili lijekovi
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
