Umra je Wilko Johnson, al nisam plaka, jer znam da je živia duže i bolje nego je ikad mislia, ali da mu je sinoć bilo čut muziku sa St- Arta probudia bi se iz mrtvih, pa bi se vratia u grob.
Kao i obično došao sam nepripremljen i neinformiran, samo s majicom Dr. Feelgooda. Ok, imao sam i gaće i jaketu i cipele, ali to je bilo u crnoj boji, kako i priliči kada ti umre neko drag. Naručio sam na šanku i crnu pivu i bio spreman za noć vječno crne Kocke.
Uvik mi je lipo srest u tom klubu klijentelu žednih ušiju. Sami glazbenici, umjetnici, svirači, hašiša pušači, fanovi znalci, menadžeri, wannabe menadžeri, dont wannabe menadžeri…
Izađem vanka s jednom pivom u ruci, vratim se doma s tri.
Prvi bend, Kranks iz Varaždina.
Mislio sam da starci sa balkona Muppet Showa su se spustili dole, i to u duploj postavi, kao prateći bend Kiče Slabinca. Četiri starija gospodina u odijelima i šeširima i francuskim beretkama, bas gitara, saksofon, truba i bubanj su došli nakon uspješno odrađene turneje po staračkim domovima i najljepšim grobljima Balkana.
Kada su se utrpali u auto više nije bilo mista za gitaristu koji nastupa samo na svirkama di može doć sam biciklom, ako mu još dopuštaju voziti. Ili autobusom za koji mu je karta besplatna
Dosadilo im je stalno srat po mladima, pa su im odlučili pokazat kako se to radi.
I bogami jesu, od prvog takta, prvog tona, prve zvučne vibracije koja mi je prostrujala tijelom kao magnetska rezonanca ja nisam došao sebi, bar verziji sebe kakav sam došao tu večer. Kad sam ih prvo vidio na bini zapitao sam se ima li Kocka osim kutije prve pomoći i defibrilator za reanimaciju, no kada su zasvirali, oni su bili tu koji su oživljavali umrtvljenu publiku. Kombinacija brutalnosti basa Discipline Kičme i Motorheda, teatralnost i lucidnost Buldožera, brzina i žestina Pankrta, (ovdje slobodno dodajte sami poneki pridjev, epitet i metaforu po želji sa školskog sata kojeg sam ja picao) da bih ih bolje usporedili i sa Šarlom Akrobatom, a došli do ludila Tome Bebića.
Đaba glupe usporedbe, to je ko da kažu da Hrvatska igra kao kao tamo neka reprezentacija, može igrat i kao NK Čaporice, u seoskoj utakmici kontra Uranije pred derbijem livade sa Mračajom, najvažnije je da zabija i pobjeđuje. A oni su zabili i pobijedili. Ne golom u zadnjoj sekundi već su napunili mrežu domaćina. Ja sam u nevjerici i sreći skakutao po Kocki kao bos po svježim opušcima bilog Ronhila, tražio svjedoke koji će mi sutradan potvrditi da nisam to samo sanjao.
Vjerojatno za sebe kažu da su prestari za rokenrol, a preglupi za jazz, pa su si izmislili ili iskopali ovo. Jungle Punk je jedna od mogućih ladica u koju su se sami ubacili, ja sam smislio i drugu, Jive Punk.
Jive kao divlja, barska podvrsta swinga, Punk kao buntovništvo i drskost. Nisu ni završili, ja sam im već rješavao svirke na festivalu za sljedeće lito, no dok sam ja došao, festival (Paiz) je već propao.
Odlučio sam ih na svoje vjenčanje zvat, no prije će oni skončat božemeoprosti nego se ja oženiti, pa i ta ideja propada. Osim ako ostvarim staru želju i organiziram lažno vjenčanje, samo za rodbinu i sve papke koji me pitaju kad se ženim.
Kakva energija, kakva predstava, kakva pleska splickoj publici koja se nije prestala smiješiti i zgrožavati kao da je na stand upu Antimaterijalista.
To je bilo šamaranje kao što je Wilko radio svoju Telcu, pucajući na publiku.
Bas je otpuhao svu brigu zbog besparice, bubanj muku zbog nejebice, truba i sax sve ostale moguće besmislice. Prava tjelesna i duševna psihoterapija, samo se trebalo prepustiti.
Normalno da ne rade to radi love, niti će se prijavit na splitski festival, niti na Doru (makar bi i to bila baza), već piče nešto iz srca (sa ili bez pejsmejkera) i iz muda do poda.
Za mene je St-Art festival tada završio, čast Reignsu, Water Wellsu i Teškoj odluci u finalu, spuštaj rampu, zatvaraj zastor, zakopčaj šlic, mi imamo pobjednika. Idemo doma. Mogli su sljedeći nastupiti Bečka filharmonija s dirigentskom palicom Siniše Vuce, ne bi to ništa prominilo.
No, teška srca morao sam ostati i drugima dat šansu, jer ipak sam ovdi da napišem neki osvrt, naravno kao i uvijek hladan, objektivan i profesionalan.
The Reigns, mladi rokeri iz Zagreba (stariji od prethodnika ne mogu bit), morali su dat duplo od svojih mogućnosti da budu im do kolina.
Četvorka, dvi gitare, bas, bubanj i vokal su zvučali kao Franz Ferdinand za siromašne, Queens of Stone Age za civile, Foo Fighters za nemaštovite. Bacio bi još neku usporedbu no meni je ukinilo MTV 1997-me i sav rokenrol nakon toga mi je nepoznat sve do propasti CD šopova kada sam na vreće pokupovao sve diskove upitne kvalitete, za bacit.
Pjevaju na engleskom i šansa da zasviraju negdi kao Foo Fightersi im je jedino ako Dave Grohl ih izvuče iz publike na binu i da instrumente kao što i ima naviku. E sad stvarno pretjerujem, a nema pameti da me zaustavi. Momci su dobri, energični, nasmijani, mladi, sviraju rok, svaka majka bi ih htjela za zeta, svojoj susjedi koju ne podnosi.
O kvaliteti same izvedbe se u nema šta raspravljat, sviraju ko da se znaju već mjesecima, i ja im želim sreću.
Treći bend Water Wells ne da je došao iz Splita, već je došao s Blatina, njima sam kao maloljetnicima prodavao vino, petarde i Walter Wolf po kojem su i dobili ime, naravno. I evo kako su završili, kao rok bend.
Hoću svoju zahvalnicu za doprinos kulturi.
Odmah su me upozorili da im je ovo prva svirka i da je užas njihova furka, pa sam kriterije i očekivanja morao spustiti na zemlju i još ih dobro utabati s crnim cipelama.
Klasika bas, bubanj, gitara i vokal s gitarom.
Pripremio sam čepiće za uši od smotanih rizli i već izviđao teren da opustošim backstage koji je uvijek pun pića i hrane za izvođače.
No, za divno čudo ok su svirali, pažljivo birajući žice kao dodire pred prvi sex s djevicom iz druge smjene škole. U prvih par stvari osjećao se strah i oprez u njihovim očima, jer naravno mogu starci uletiti u sobu pa da prvi sex postane i prva trauma, no kada su stvari proklizale i oni su se oslobodili i opustili. Repertoar je bio prilagođen turistima, na engleskom jeziku, što mi nikad nije drago, no činjenica jeste da se tako ljepše piva, bolje zvuči, a i mi ulazimo za 37 dana, 20 sati i 17 minuta (u trenutku pisanja ovog nazovi teksta) u Eurozonu, ne pitaj me zašto odbrojavam.
Publika je tada bila najbrojnija, a već su poneki govorili da njima daju glas, pa sam se u jednom trenutku uplašio da će oteti sigurnu pobjedu Kranksima, što bi značilo da su talenat za mladež HDZ-a po sposobnosti lobiranja za glasove. No, nisu oni tako pokvareni, već sviraju ono što i kako znaju. Uza sav trud nemam ih skim ni usporediti, valjda sam se potrošio ranije, al recimo da sviraju domaći rok s početka devedesetih, bez puno foliranja, pretvaranja i filozofiranja, iz srca i mozga.
Nadam se da su zadovoljni jer publika očito jeste, mene razočarali nisu, a svaki sljedeći nastup će biti još i bolji. Glupo je stati na ovome. Druga je sad priča di će u ovom šugavom gradu uopće svirati, no, nadajmo se boljim vremenima i da sada biraju bolje vino od Pelješca koje sam im prodavao.
Završio je glazbeni dio pa je sada uslijedilo glasanje publike čiji listići će se kombinirati s glasovima žirija. Ja nisam mogao glasati jer nisam ni imao kartu na koju ću napisati svoj glas, pa sam samo mogao lobirati za Kranks. Putem sam izgubio nekoliko svojih prijatelja kada sam čuo: ‘to nije moja vrsta glazbe’. Neka im Alah oprosti, ja neću. Molio bih da mi se ne javljaju dok se ja njima ne obratim.
Bila je teška odluka, par glasova gori, doli i zbog takvih gore navedenih, kao i zbog onog jednog koji nije tio glasati, jer skuplja karte za svoju zbirku doma, Kranks nisu pobijedili već su to bili The Reigns.
Ako tad nisam umro, neću nikad.
Veće razočaranje nego kad Rambo Amadeus nije ušao u finale Eurovizije, a Livaja nije počeo u prvih 11 jučer.
Možda je to bilo jer pola publike je kasnila na prvi bend, jer budimo realni 2 i po sata kašnjenja koncerta je premalo, ako piše da počinje u 8 ne dolazi se na koncert prije 11 i po. Molim da za finale napišu da počinje u podne.
A Kranks ne bi ni svirali prvi već su žurili doma u Varaždin, sutra je ipak radni dan, a šteta nešto zeznit toliko malo do penzije.
Šta je tu je, njih ću nadam se još jednom vidit ko i Rolling Stonse.
The Reignsu čestitke, doći u Split iz Zagreba i vratiti se u Dubravu s pobjedom je uvik podvig. Doduše imaju jednog člana iz Splita, što je možda bilo presudno. A Water Wellsu povratak na Blatine neće teško past, nitko pametan i ne odlazi iz najboljeg kvarta u Splitu.
14.12 finale, vidimo se!
*Sve fotografije je ustupila Barbara Čolak!
Hvala!
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
