Za bend Nemanja prvi put sam čuo 2019 kada sam na toplu preporuku preslušao im prvi album “Tarot Funk”.
Činilo se dosta zanimljivo, ali kako to obično bude, daleko od ušiju, daleko od duše, nisam ih više ni čuo ni vidio sve do nekidan kada sam saznao da nastupaju u Splitu.
U međuvremenu, još dvoje djece se rodilo pod očinstvom Luke Šipetića, vođe benda, albumi “Cosmic Disco” i “Woodo Beat”.
Uzbuđenje mi je polagano raslo, jer dok sam gladan novih zvukova i bendova, izbor na svjetskoj sceni je ogroman, a kod nas je minoran. Noć ranije sam izašao solo u Ghettoa nahraniti dušu izvorskim bluesom u interpretaciji Nizozemca sa Hvarskom adresom Marka Boellaarda, čije mi ime zvuči privlačno kao Charles Baudelaire. Iako sam odrastao na bluzu i gotovo ništa nova nisam čuo, lijepo je bilo doživjeti lekciju iz povijesti glazbe kojima je nekima bila super zanimljiva dok su drugi otišli sa sata u toalet i nisu se vratili.
Kako je to bilo relativno rano gotovo stigao sam se zaletit do Doma Omladine i Beton Kina prostora gdje je Luka Barbić iz TBF-a (koji je tu noć svirao u Beogradu) organizirao dolazak KaliKamo, divljeg hip hop dub groove benda. Samo dvije pjesme koje sam stigao čut bile su dovoljne da me totalno trgnu iz bluzerskog raspoloženja i s nogom u guzicu potjeraju na bilo što sljedeće što se nudi.
–Di si dosad bila?, pitam frendicu koja je zakasnila na cijeli koncert, dok joj ja ponosno guram pod nos svojih dodatnih deset minuta užitka.
–U Bountyja.
-Tamo, šta je tamo pobogu?
-Ma neko svira Ganse?
-Čekaj malo, svira Ganse ili neko samo pušta Ganse?
Nije ni dovršila odgovor, već sam bio na pola puta.
Nitko nikad u Splitu nije se okuražio svirati Ganse osim “Sweat Child o Mine”. Čak ni dolazak Axla u Split sa svojim tribute bendom nije pomogao, kao najava smaka svita 2012.
Sada nam takve face ovdi ne dolaze ni kao turisti.
Ekipa iz Splita predvođena dobrim duhom rock svirki Petrom Alerićem je zvučala bolje nego današnji Axl Rose u krcatom Bountyju kojem je na pola koncerta nestalo pive. Nije ovo sad osvrt o njima, Gansi su moja prva ljubav, gledat ću ih opet ove godine uživo, a do tada još ponegdje u njihovoj splitskoj replici zvanoj Dust n’Bones.
Nisam noćario, znam da me čeka Nemanja noć kasnije.
Uzalud sam, ali stvarno uzalud pokušao lobirati za njih, uvjeriti ljude da im daju šansu, trpeći prve komentare tipa:
–‘Nemanja?
Ne, neću to, ne slušam ti ja to. ‘
Ne znaš jeli veća uvreda to što ih ljudi ne poznaju ili to da ih stvarno znaju, ali ne vole.
Tu se naravno odmah dolazi do konfrontacije s tim imenom Nemanja. Naslušao sam se svakakvih čudnih imena koji navode na krivi put kao Kurve, Brkovi, Dječaci, Zinedine Zidane, Mjesni Odbor… , a i svirao sam u punk rock bendu pod imenom Ekskurzija Poljoprivredne Škole, ali ime Nemanja?
Vuče na nekog Trip hopera s one strane Dunava s karaoke mikrofonom u ruci i matricom na laptopu.
Ne želim biti grez, tj.grub ali ime je baš zbunjujuće, džaba poveznice i sličnosti s Ne imanjem, onda se trebate zvati Nemam Ja ili najjednostavnije po splitski NemanJa, spojeno ili odvojeno. Za kaznu, na mom ljubljenom ‘streaming servisu’ koji mi je danas ono što mi je nekad bio MTV, im se prikačio album “Paleta Ljubavi”, stvarnog Nemanje koji više zvuči i priliči svom imenu.
Vjerujte na riječ i ne slušajte.
No dobro, bilo je i luđih imena koja su ušla u opću kulturu kao Limp Bizkit, Red Hot Chilli Peppers, a neprikosnoveni šampioni taktike ‘idemo probat, baš nas brige’ su The Beatles.
Ne pratim ‘story’ objave na fejsu ikoga, već samo direktne objave u događaju pa mi je uskraćena mogućnost da saznam kako koncert ne počinje oko 22, već iza 23.
Na događaju piše 21, ali dobro, toliko naivan nisam. S pivom u ruci zauzeo sam mjesto u loži i kratio vrijeme sa internetom, dok mi se nije nenajavljeno pridružila draga prijateljica i koncertna supatnica s mužem.
Toliko godina, već desetljeća sam u Kocke da nisam do sada otkrio da imaju i pušački odjel tamo sa mnoštvom dobre ekipe željne filozofije. To su loše strane nepušenja, nema druženja s ovisnicima u izbjeglištvu.
Prošlo je 23.30, jedino objašnjenje za toliko kašnjenje je bilo da se čekaju ljudi sa koncerta Josipe Lisac u Poratu. Dobili smo s njima dodatnu vrijednost publike koja cijeni kulturu i originalnost.
Ali ja i dalje nisam znao koga očekivati na bini, jeli stvarno neki lik s elektronikom ili će biti i bend ili neka kombinacija kao noć prije Kalikamo. A kad tamo, izlazi najljepši sastav današnjice.
Dva lika i tri predivne curke, na bas gitari, na saksofonu i sintu, te udaraljkama. Jedna lipša od druge, druga od treće, a u kojem rasporedu ovisi o kutu i ukusu promatrača. Nema ništa više sexi od toga da žensko svira inače muški instrument, pogotovo ako to dobro radi, a ne kao one manekenke u ‘Addicted to Love’ spotu Roberta Palmera iz 80ih.
Na stranu moje nastrane misli, glazba je ono što me nosi i kada zatvorim oči i nikoga ne vidim. Od prvog takta bubnja i kravljeg zvona znali smo da više nismo tu. Odletjeli smo u neku afričku prašumu, lutali ulicama Alžira, penjali se brdima bivšeg Sovjetskog saveza, ležali na plažama Bahama, dok je publika otvorenih usta i široko nasmijanih očiju plesala u ritmovima sa bine.
Bilo je tu svega, od Santanovskih “Soul Sacrifice” momenata, do Fela Kutija i James Browna.
Rijetko se kada doživi da su albumi benda solidni, ali da su uživo svirke svijet za sebe. Takvi su My Baby čije studijske snimke uopće ne treba slušat, ali koncerte se ne smije propuštat (2 puta u Splitu do sad).
Nije to glazba koja mijenja svijet, ali jeste koja mijenja svijest bar na sat, dva, na noć, na sljedeći dan. Svaki bend koji se ne oslanja samo na bas, bubanj i gitaru u svom repertoaru je za mene otkriće i nešto posebno, to su Šetači (usna harmonika, saksofon) i to su Kranksi (sax, truba, bas 1 i 2, bez gitare), Rolo (synth, sax).
Na ove potonje su me u startu najviše i podsjetili. I tko god pokušava svirati ono što nema priliku nigdje slušati za mene je junak. Iako mnogi u publici ni riječi teksta nisu znali, svi su plesali. Ako je refren jednom opjevan, već sljedeći se znao napamet. To je moć repeticije, ali i znanja da se publici pruži nešto što će im lako uči u uši i pružiti šansu da odmah to i izađe kroz glasnice.
Teško mi je stručno opisati nešto što mi je glazbeno malo poznato, mogu samo pričati o dojmu i osjećaju.
Svidjela mi se šansa i prostor da svi članovi benda dođu do izražaja, ni jedan instrument nije u potpunosti dominirao koncertom dok se putovalo istočnom hemisferom glazbene balote.
Luka Šipetić je solirao svoj Stratocaster kao Rahman Mammadli, azerbejdžanski virtuoz. Za potpuno bacanje publike u trans ja mudro predlažem ‘slajdanje’, što bi dalo blues notu ovom potpuno drugom aranžmanu.
Volim to što se pjeva na hrvatskom jeziku. Iako glazba baš vuče da se ide manjom linijom otpora i pjeva na engleskom, to onda nije vjerodostojno.
Laura Matijašević na basu, frajerski samopouzdana, a decentna, s lakoćom pokazuje da ima stotine utakmica u nogama.
Ana Kovačić u rokerskim kožnim gaćama sa lavljom kosom je na synthu proizvodila čudne zukove, a saksofonom je parala prostor kao Dubravko Dvorski. Samo je nju ljepše vidjeti.
Laura Tandarić je imala pune ruke posla na konga bubnjevima davajući afrički ritam zvuku uz povremeno šuškanje ili pjevanje back vokala.
Odlični bubnjar u pozadini kao balans ljepšoj strani benda samo frizurom liči na originalnog bubnjara Danila Dobrića. Osim ako je DD ostario, pustio bradu, stavio cvike i vratio se maminoj spizi.
U stilu Vulfpeck veselica uživali smo u skoro 2 sata kreativnog plesnog kaosa koji bi preporučio svakome da doživi, pogotovo kao samostalni koncert, ne u sklopu festivala.
Hvala Kocki!
Sada samo kao logičan nastavak ovoga čekamo datum za jungle punk kabare u izvedbi Kranksa.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
foto album:
* sve fotografije: Boris Vincenzo Dalmatino/ MLP-U
