Evala svima ispred radio prijemnika, počinje emisija Music LP-Underground!
Nastavljam s mini serijom emisija u kojima priča priča recenziju. U prošloj emisiji je bilo govora o albumu „Iz Kapetanovog Dnevnika“, zagrebačke grupe Chui. Slijedi emisija posvećena albumu „Srce“, grupe Mangroove, dakako, ispričana u obliku priče o …
Rutinski šetam mokrim pločnicima u prohladnoj zimskoj noći. Hladnoća mi se počela uvlačiti u kosti i pogledom sam tražio gdje bih se mogao ugrijati. Skrenuo sam sa standardne rute i ušao u mračnu usku ulicu u kojoj se kočoperio neonski naziv Jazz Club.
„Tamo ću sigurno naći toplinu čaše“, pomislio sam dok sam otvarao vrata koja su nekako visjela na oronulom pročelju zgrade.
Kamene stepenice vode prema utrobi zgrade, a nepogrešivi miris ustajalog duhanskog dima označava da sam na pravom putu. Crni grmalj na ulazu me opako gleda dok prolazim pokraj njega, ali propušta me bez riječi.
Prostorija nevelika, desetak stolova i mala pozornica. Na svakom stolu svjetiljka, koja teško da nosi neku radost, prije dočarava turobnu atmosferu ambijenta. Za stolovima tek nekoliko parova.
Kao da smo se dogovorili, bend je izašao na pozornicu čim sam sjeo i naručio, Chivas s dvije kocke leda u visokoj uskoj čaši. Konobar me je prezirno pogledao, ali odavno sam naučio ignorirati te poglede (znalaca?) kad naručujem svoje omiljeno piće.
Zapalio sam da prikratim vrijeme i dok mi ne dođe piće. Iako je u klubu bilo tek desetak ljudi, za šankom nitko, konobar je došao tek za desetak minuta, noseći u ruci široku čašu, koja je kao za viski.
Sad sam ja njega prezirno pogledao.
Prvi gutljaj je kliznuo prema odredištu, osjetio sam kako je krv počela kolati. Otpuhnuo sam duboki dim i usredotočio se na pozornicu.
Iako sam imao namjeru samo izaći van četiri zida stana i po mogućnosti sjesti negdje u tišini i popiti dozu, dvije, prvi su me zvukovi uvodne teme “Atrium” privukli svojom nenametljivošću i kratkotrajnim, ali sadržajnim izlaganjem. Napravljena u formi fusion vinjete, nagovijestila je dobru zabavu.
Ženski vokal se pridružio ekipi na pozornici i koncert je krenuo jednim drugim smjerom. Iako odmah i nije bilo vidljivo, koncert se fizički podijelio u dva djela, instrumentalni i vokalni.
Instrumentalni se sveo na tri kompozicije i sve manje više naginju izričaju opusa grupe Chui. Ono što karakterizira ove teme jest njihova uronjenost u legislativu proga i fuzije prošlog stoljeća, a to je teren na kojem rado obitavam. Stoga nije ni čudo da su me svi instrumentali oduševili, ali posebno me dojmila „Azimut Theme“, koja svojim jamovskom konstrukcijom obogaćuje prostor, širi horizonte, isporučuje atmosferu i ostavlja dovoljno da svatko nađe sebe u njoj.
Vokalni dio je nešto „zagasitiji“, melankolično obojen, u potpunosti u skladu s ambijentom prostora u kojem se sve skupa odvijalo. Sve pjesme ovog djela su dobile svoj prostor, svaka za sebe igra neku igru i vodi svoj život.
Slušajući liriku teško se može oduprijeti osjećaju izrazite personifikacije. Iako u potpunosti okrenuta ljubavi i njenim senzacijama, lirika na albumu je smislena, katkad naivna, što joj daje šarm nevinosti.
Prostorom dominira melankolični pop vokal, jazzy stila, Tin Pan provenijencije. Strast kojom pjeva stihove kazuje na duboku proživljenost tematikom i tim više poentira na osobnom stavu kojeg iznosi u njima.
U tom kontekstu su interesantne melodijske linije. Iako jazz orijentacije, ali s izrazitim pop senzibilitetom, ulaze u uho skoro na prvo slušanje, što je dobro, ali u neku ruku baš i nije, jer kasnije nikako da izađu iz glave .
Balans instrumentala i vokalnih pjesma je nešto narušen, ali to ne smeta da se cijeli materijal sagleda kao kompaktna cjelina sastavljena od dva djela.
Pored dobre produkcije, aranžmani su ti koji odskaču od sivila koje dominira našim prostorima. Možda ne toliko razigrani, jer su u službi kompozicije, ali su svjetlosnim godinama udaljeni od infantilnog prosjeka uravnilovke koje danas vlada.
Nisam ostao do kraja, bend je počeo izvoditi remixove kompozicija koji mi nisu bili toliko interesantni kao originali koji tvore album i daju mu osjećaj cjeline. Stara sam škola i izdanja, pa i koncerte još uvijek doživljavam kao cjelinu, tako da u principu bonus kompozicije automatski anuliram. Na drugu pak stranu što je ne jednom bonus paket taj koji je razvodnio do tada kompaktni album (John Foxx – „Garden“!)
Pozvao sam konobara, platio popijeno i ostavio mu decentnu napojnicu. Nasmijao mi se dok sam se dizao sa stola i odlazio. Ipak je zapamtio, „visoka, uska čaša“, vidjelo mu se to po očima.
Isti grmalj je još bio na ulazu, skoro nepomičan, kao kip s rukama prekriženim na stomaku ispod struka. Ovaj put sam ga malo bolje promotrio, imao je tužan izraz lica i par ožiljaka, vjerojatno od tučnjava.
Istim stepenicama sam se uspeo na svjež zrak i tek sada vidio plakat na ulazu koji je pozivao goste: „Večeras Mangroove i njihov novi album „Srce““
Bilo mi je drago što sam prisustvovao ovom malom događaju koji je obogatio bezidejnu večer, dao joj smisao, i nekako ulio nadu da će sutra ipak osvanuti ljepši dan.
I jest, kupio sam album!
Eto!
Bila je to priča o albumu „Srce“, zagrebačke grupe Mangroove.
Slijedi album …
Guštajte …
I to bi bilo to!
Dragi slušatelji, bila je to emisija posvećena albumu „Srce“, zagrebačke grupe Mangroove.
Ovime najavljujem treću i posljednju emisiju ove miniserije, JR August i njegov album „Dangerous Waters“.
Cijelu emisiju, kao i sam sinopsis možete naći na portalu Music LP-Underground.
Ugodan ostatak dana želi vam autor i urednik, Jerko Jakšić.
Ciao Bao!
Stranica koju ste otvorili je sinopsis MLP-U radio emisije.
Recenziju albuma možete naći ovdje!
*Sve naknade za autorska i srodna prava regulirane ugovorom s Gradskim Radio Trogir!
*All copyright, royalties and related fees regulated by the contract with Gradski Radio Trogir!
