Objavljeno 11.11-2019.
Na svijetu postoje neki parametri koji su stalni i ‘ajmo reći, vječni.
Jedan od njih je i Keith Richards, za kojeg vlada uvjerenje da je besmrtan, jer ….
Proći ono što je on prošao u životu i ostati živ graniči sa znanstvenom fantastikom, Bezbrojne priče i pričice su dovele do toga da su sam njegov život i postojanje stekli kultni status. Stoga ne čudi poplava izjava vezanih za ovu besmrtnu dušu, od kojih je najjača: “Vrijeme je da počnemo brinuti kakav ćemo planet ostaviti Keith Richardsu!“. (Jedna od posljednjih, znana činjenica, Keith Richards ima dvije kćeri. Kad one umru, on će sve naslijediti! 🙂 ).
I kad smo se pomirili sa time da će naši unuci gledati Keitha kako u sto i nekoj godini pada na glavu s kokosovog stabla na nekom egzotičnom otoku, dolazi vijest da je Keith zaželio biti pokopan do Charlie Wattsa, svog pajdaša iz Stonesa.
Pomalo u nevjerici sam pročitao napisano i pripisao bujnoj mašti autora i „sezoni kiselih krastavaca“. No, nekoliko članaka na netu me je razuvjerilo.
Da, Keith Richards govori o svojoj smrti!
Nevjerojatno, ali istinito!
Isplivao je i razlog. Keith je imao dva psa, kućna ljubimca, koji su uginuli od starosti. Kao i uvijek u takvim prilikama, bio je to gubitak, skoro pa, kao člana obitelji. Taj je taj događaj ponukao živu legendu da progovori i o svojoj smrtnosti.
Njegova želja da bude pokopan u Charlijevoj blizini je lako razumljiva, jer je baš Charlie najviše zaslužan za Richardsovo postojanje na današnjoj sceni i zahvaljujući njemu Keith još uvijek nastupa.
I kad o Stonesima govorim, nedavno je Mick ponovo, po osmi put postao otac, dok je Wood to odradio prije neki mjesec. Uza sve to, grupa se povukla u studio i snimila novi album, koji se oslonio na njihovu staru formu, s kojom je sve i počelo, bluesu!
Nema što, ekipa koja je šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih harala pozornicama, stadionima, klubovima i čime sve ne, još uvijek je aktivna i ne predaje se.
Ali i mimo svega toga, ipak se na kraju nameće ne baš retoričko pitanje koje u tugu omata svaku rockerku dušu, ali koje će prije ili kasnije ipak prestati biti i „ne baš retoričko“:
“Vrijeme je da počnemo razmišljati kako će ovaj planet izgledati bez Keith Richardsa!”
