Sony nastavlja svoj devastirajući pohod muzičkom industrijom ovog stoljeća. Još od početaka svoje brutalne invazije u drugoj polovini prošlog stoljeća, Sony polako, ali sigurno, guta sve kreativno što mu se nađe na putu, naravno, u cilju stjecanja profita.
U biti, nema ništa loše u tome, jer ni one koje je progutao, diskografske kuće, nisu radile drugačije. One su također bile osnovane i vodile se istim principima. Dakle, ništa se bitno nije promijenilo … , osim što je kreativna komponenta polako počela gubiti tlo pod nogama.
(No, ovo je tema za daleko širi osvrt.)
Nakon što je progutao gotovo sve dostupne kompanije, Sony, i ne samo on, sada prelazi na kataloge eminentnih izvođača. Iznosi su ogromni, ali oni koji ih izdvajaju imaju svoju računicu. I ona je jasnija nego ikad.
Nakon mnogih drugih, i Pink Floyd je krenuo stazom koja simbolički zatvara glazbeni pokret nastao sredinom prošlog stoljeća.
Pink Floyd je prodao svoj katalog Sonyju za 400 milijuna dolara. Detalji nisu objavljeni, no ipak je procurila informacija da se prodaja odnosi na snimke, odnosno sve vezano uz kompozicije, osim autorskih prava. Njih nisu prodali.
Razlog je jasan, tako da … .
Kako bi donekle ublažio šok koji je ova vijest izazvala među dugogodišnjim obožavateljima (sjetimo se da je cijeli pokret nastao upravo iz negacije onoga što sada čine i kome povlađuju!), David Gilmour je medijima dostavio izjavu da mu je dosta bakćanja oko kataloga i svega što s tim dolazi.
Istaknuo je da motiv nije novac, već dosada zbog cijele te gnjavaže.
Teško je povjerovati, a opet, poznajući njega, moguće je i shvatiti ga. Kako god bilo, neka ide, ionako će sutra biti sasvim svejedno kome će ići novci od prodaje izdanja grupe… ili pak ne.
Teško je nekome tko je rođen u ovom tisućljeću objasniti, a još teže mu je shvatiti filozofiju koja je dominirala omladinskim pokretima sredinom prošlog stoljeća, kad je umjetnički integritet bio sve, a komercijalna eksploatacija, nužno zlo.
U biti, nemoguće je da je sagleda, jer je danas pojam slobode na svim poljima ljudskog djelovanja toliko sužen da sve što se događalo prije pola stoljeća danas liči na utopiju, pa čak i na nebulozu u koju malo tko vjeruje da je bila stvarnost.
Šezdesetosmaška filozofija i njeni pobornici su odavno out ili su utopljeni u samodopadnu demenciju ili su jednostavno, mrtvi, who the fuck care.
Koje će posljedice imati okrupnjavanje cjelokupnog opusa najeminentnijih grupa u rukama jedne ili samo par kompanija, to će se tek vidjeti. No, ako hoćemo, možemo se ravnati po onoj: “Povijest je učiteljica života.”
Kad su multinacionalne kompanije počele preuzimati diskografske kuće, prvi segment pogođen bila je nekomercijalna kreativna glazba. Nakon preuzimanja ili gašenja malih i nezavisnih izdavača, gotovo je potpuno nestala (ne želim generalizirati , danas postoje male nezavisne kuće, ali one nemaju nikakav značajan utjecaj na tržište, a pogotovo ne na globalna kretanja u industriji).
Dakle, bez lijepih riječi ili uljepšavanja, glazba i njezina interakcija sa slušateljima/sljedbenicima više nikada neće biti ista.
Kolika će ta razlika biti, vrijeme će pokazati?
Osobno, nisam optimist.
I za kraj, ono šuštavo, zeleno, …. , lista do sada najunosnijih …
Queen | $1.27 Billion. …
Bruce Springsteen | $500 Million. …
Bob Dylan | $500 Million. …
Phil Collins & Genesis | $300 Million. …
Sting | $300 Million. …
Tina Turner | $300 Million. …
KISS | $300 Million. …
David Bowie | $250 Million.
Neil Young | $150 Million
Mötley Crüe | $150 Million
Red Hot Chili Peppers | $140+ Million
Fleetwood Mac | $100+ Million
Rod Stewart | $100 Million
ZZ Top | $50 Million
The Beach Boys suma nepoznata
