I dalje kupujem LP ploče, i dalje kupujem i CD-ove.
Pa da li se stav promijenilo u zadnjih sedam godina što se tiče ploča?
Ništa!
Pa da elaboriram. U krupnom biznisu prijenos vlasništva, pa i intelektualno muzičkog je svakodnevica. Događaju se nesreće, požari, poplave…
Danas u muzičkom biznisu ne postoji baš veliki broj malih i nezavisnih izdavača,ako ih usporedimo tamo sa 70-im. Ti mali nezavisni izdavači su bili oni koji su donosili promjene i nešto novo u cijeli biznis. Ti mali izdavači su morali biti drugačiji i kvalitetniji da bi opstali na tržištu.
Globalizacijom su opstali samo neki najkvalitetniji kao naprimjer Cherry records.
Ostalima su arhive otkupljene i dogodio se Profit.
Iz potrebe za profitom i uštedama ti arhivi su digitalizirani i spremljeni na sigurno mjesto. Digitalizacija je u muzičkom biznisu prihvaćena kao ultimativna stvar. Jednostavno za snimanje , obradu skladištenje i distribuciju.
Što hoćeš više!
Analogne matrice su prepuštene zaboravu i neadekvatnom skladištenju. Poznati su slučajevi požara kada su izgorjele tone analognih matrica, pa poplave… .
Ali koga briga imamo mi matrice, digitalne!
Međutim iza vrata krupnog kapitala kotrljalo se nešto drugo, ljudsko uho!
Jednostavno ono staro, analogno, je bilo uz sve tehničke nedostatke prirodnije, fluidnije i ugodnije ljudskom uhu.
Iza vrata digitalne revolucije i sve prisutnog CD-a se odvijala prava kontra revolucija.
I nastao je rat digitalno-analogno.
Pobijedio je Digitalno!
LP se vratio na velika vrata u main stream. Ploče se kupuju i kupuju biznis cvate. Ali u ovih sedam godina je li što otišlo na bolje?
Po mom skromnom mišljenju, pa na gore!
Naime osnova svake ploče je materijal. Vinil od koga se ta ploča proizvodi. U ona zlatna vremena sirovina za vinil za područje bivše države je dolazio iz Sućurca , tvornice Jugovini.
Ta sirovina je bila toliko kvalitetna da se izvozila širom Europe. Tako da su LP iz Njemačke i zemalja Beneluksa imale sirovinu iz Sućurca!
Engleska je imala neku tvornicu u Leedsu koji su imali svoju formulu vinila. Ta formula se čuvala kao najstroža tajna te je davala engleskim vinilima onaj specijalni štih.
Kad bi stavio tu ploču po zvuku si znao (to zvuči danas nevjerojatno), da je engleska. Sve te ploče su bile super kvalitetne. Degradacija medija uslijed grebanja igle po vinilu je bila pa skoro nikakva. Morao si ploču dobro eksploatirati da bi se pohabala.To tvrdim i znam iz osobnog iskustva.
Ploče koje su proizvedene danas, pa degradacija počinje već poslije 30-ak slušanja. Ne znam porijeklo vinila, ali kod svih tih novijih izdanja je isti problem, trajnost!
Zapis je drugi problem. Jednostavno digitalni zapis se prebaci na ploču i to je to.
I kako zvuči?
Kao CD!
Istine radi nova izdanja, LP od grupa Beatles , Pink Floyd, Rolling Stones, Genesis, King Crimson i ostalih prvoligaša iz tog doba su kompletno analogna (sačuvane su srećom analogne matrice), ali trajnost im je kriminalna.
Ploča kao ultimativni nosač zvuka danas ponovo prevladava. Ploče se proizvode i kupuju ka’ lude. Omoti nisu nikada bili kvalitetniji. Izdaju se box-setovi po astronomskim cijenama. Pare se slijevaju na račun mega korporacija. Nešto i na račune autora. Imati gramofon i dalje je inn…
I to sve ostavlja gorak okus u ustima. Prodaje se prepakirani proizvod.
Prekopirani CD kao vinil…
Biznis ide dalje. Dakle ostajem pri onoj svojoj odluci od prije sedam godina. I dalje preporučujem kupovinu second hand ploča koje su izdane do 1984.
Od 1984 izdanja kupujte CD. I vjerujte mi, ni CD nije još rekao svoju zadnju riječ. Taj genijalni medij će se vratiti. Pogledajte kataloge proizvođača HI-FI opreme. Playeri i to jako skupi, se počinju ponovo proizvoditi. Cijena nekih CD izdanja na Discogsu već sada imaju astronomske cijene.
Iz svega toga stoji moj definitivni zaključak da je u ratu formata ipak na moju žalost pobijedio Digitalni format.
Analogni zapis ćemo prepoznati i uživati u njemu rijeci kojih po ključu Sv. Petra ima danas sve manje.
Mlade nije briga.
Biznis ide dalje.
P.S. Da ne bi bilo sve crno po analogiju, evo par svijetlih stvari. Mogu se naći izdanja specijaliziranih proizvođača LP-a kao što su MOFI, STS i još neki koji prave stvarno ULTIMATIVNE vinile. 100% su analogni. Kvaliteta vinila je superiorna. Zvuk s njih UBIJA!!!
Ali imaju cijenu. U svakom slučaju, ako imate sreće naletjeti na neku ploču od Dire Straitsa koju je izdao MOFI, kupite!!
P.S.-2. Sve gore navedeno ne odnosi se na bilo koje izdanje LP iz Japana. Sony je uz Philips izmislio CD i u Japanu je i dan danas to ultimativni nosač zvuka. Međutim Japan se nikada nije odrekao Vinila. Svih godina kada je u ostatku svijeta vinil bio na marginama u Japanu se prodavao i proizvodio u normalnim tiražama.
Kvaliteta vinila i zapisa je ostala ista sve ove godine. Ploče izdane prije 1984 imaju sve analogne matrice. Tamo do 2000 i digitalne i analogne. Od 2000 samo digitalne. U svakom slučaju ako kupite Japansko izdanje iz 2022. DSOTM od Floyda možete biti sigurni da je zvučno isti kao iz 70-ih.
Analogan!
