Kada čujem ime New Orleans odmah dodam nastavak, land of dreams.
Filmovi su samo jedan plod na stablu šarenih mentalnih slika u mojoj glavi ranije posađenih od veselog Louis Prime, neumornog Fats Domina, bluzerskog Dr. Johna, velikog Louis Armstronga…
Hvala što ste bili to šta jeste.
S kamenom na gasu kotrljamo se prema njemu već 7 sati autocestom iz Memphisa na kojoj smo se lako mogli napušit vozeći se direktno iza nekog auta. Na benzinskoj se prodaju biblije za sve naraštaje. Ja sam svoje knjige ponio, ali šanse za čitanje su jedino ako završim u bolnici ili u zatvoru.
Popio sam Starbucks pola litrenu limenku tekućine s okusom kave da me drži budnim, te umisto Cole prvi put Dr. Pepper. Prvi put će ostati i jedini put. Ne virujem slipo svom prvom dojmu i uvik tražim drugi pokušaj i šansu. Kod Dr. Peppera će druga šansa doći jedino ako me uhvati Alzheimer.
Kakvo sranje od pića, kao da oni gadni lijek za kašalj moram gutat. Možda reklamiraju prodaju iskorištavajući tu emociju iz djetinjstva kada je brižna majka davala sirup.
Vozimo se već drugi dan
dok je ponoć ostala iza nas, a na obzoru nas prati izlazak sunca boje pjene od americana kave. Ili su to samo svijetla grada?
Spuštamo se umorni, ali uzbuđeni niz nadvožnjak koji obećava nešto puno bogatije i lipše od Memphisa kojeg smo jednom zasvagda ostavili iza nas.
Dolazimo u hotel oko 2, ali ne kanim potrošiti noć na spavanje. Želim što prije stupiti nogom na tlo New Orleansa, van hotela i parkinga.
Nudi nam se kvartovski kafić koji radi od sumraka do zore.
Niz masne zidove i viseće zastavice svih država primjećuje se upadljivi manjak svijetla, a višak tame. Iznad glave mi je sinulo, cijelim putem nas prati tama, ali ne bilo kakva. Mračni kutovi klubova i taksija se ljube s bijelim i šarenim svjetalcima, koja ponosno i prkosno se opiru mirovini ili otkazu nakon božićnih praznika po svim kalendarima.
Naručujemo pivo po hotelskoj cijeni.
Onoj razini na kojoj nije toalet kafića u kojem lavandin i školjku razdjeljuje zavjesa. Možda je jedino zavjesa hotelska.
Tek sam doša, već žugam vidim..
Jedno pivo je dovoljno, parkiram auto u uličici između kampera i Camara u nadi da nas jutro neće dočekati prvim suvenirom za kući, kaznom.
Veselim se grad vidjeti ujutro.
New Orleans je prvo 48 godina bio francuski nakon što su prepoznali veliki potencijal za luku, ali su ih rat, te ogromni troškovi natjerali da ga prodaju Španjolcima. Pod njima je grad u 37 godina dvaput gorio prije nego su ga kupili Amerikanci i njime vladaju 222 godine. Od tuda Trumpu ideja da kupuje države kako si poželi.
Gradom su kroz stoljeća harale bolesti, poplave, požari, robovlasništvo, neimaština i nepravda, ali to mu ni na moment nije oduzelo osmijeh s lica.
Jednom u svoje doba imao je 180 000 bordela, više nego stanovnika.
Nisam bio ni u jednome, kunem se.
Prijestolnica jednog od najvećih karnevala, rodno mjesto jazza, velik, i bogat i siromašan, ali i ranjiv s konstantnom opasnošću od uragana i poplava, i najvećeg krvnika od svih, komaraca.
Živi se ispod razine mora i putuje se prema dnu. Ali grad se ne utapa u anksioznosti, depresiji i stresu jer sve to izbacuje iz sebe i slavi.
Gdje mi naručujemo kavu u Hrvatskoj, ovdje ljudi naručuju glazbu, onu obaveznu dozu za preživjeti dan.
Da li imaju sve uvjete za koncert i dobar zvuk?
Naravno da ne, ali imaju koncerte vrijedne Madison Square Gardena u prostoru koji je manji od ovoga u kojem čitate ovaj tekst.
Policija i narodna garda stoje na svakom križanju French Quarter, upozoravaju i kažnjavaju bilo koji klub ili kafić iz kojeg ne dopire plesna glazba. U strahu i fast foodovi nabijaju ritam, s ambicijom da kao prilog serviraju i uživo muziku.
Ok, ovo je pjesnička sloboda.
Bourbon Street je za meka za turiste, kao Broadway u Nashvilleu, za lokalce je Frenchmen Street.
U svim prolazima, na fasadama i balkonima već se osjeća duh karnevala koji će potpuno eksplodirati tek za misec dana.
Vozim rent a car sve do posljednjih plaćenih minuta, samo da što više grad vidim i osjetim prije nego upregnem tabane. Raspitujem se koliko bi me koštao Ford Mustanga kabriolet na dan, dok je vremenska prognoza proljetna.
Šta New Orleans može pokazati što vidio nisam, jesam li spreman prihvatiti što mi ima pokloniti?
Čitajte uskoro u sljedećem nastavku.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala
foto album:
* sve fotografije: Davor Bobanac/MLP-U
