Dobro pamtim 2022. i In Music festival kada smo ja i drug Pero u jednom danu došli iz Splita i vratili se mojom Miatom bez krova, sat vremena pred buđenje za posal. Nisam više toliko mlad i mazohistički nastrojen da jurim odmah na posal, tako da sam dao otkaz, jer rokenrol ne smije da pati zbog novca.
Za zagrijavanje su poslužili Split Dogs. Ime mi se odmah svidilo, rođen sam u Splitu i volim pse. Ali ne očekujem izložbu pasa sad, tj. ne očekujem ništa. Već na ulazu u Tvornicu čujem buku, na prvu sekundu spajanja osjetila vida i sluha poslan je impuls mozgu koji je pristupom ograničenoj arhivi brzo zaključio da je to bend koji može biti samo s određenog geografskog područja, iz Velike Britanije. Pogodio sam, iz Engleske su, točnije Bristola. Punkerski četverac s vokalom Harryem Atkinsom zarobljenim u ženskom tijelu koji drži mikrofon kao hladno oružje pred susret sa uličnom bandom, osebujnih oblina istaknutih bodijem u crvenoj i leopard bojama, bez vidljivih crta grudnjaka. U almanahu frizerskog salona među 5000 frizura za birati njena/njegova/njihova fruzura još čeka da bude otkrivena, ali pokušat ću je opisati. Franzete na čelu, valovitog dizajna, kikice sa strane, ‘fudbalerka’ prema vratu i sve između obrijano.
Na gitari je ozbiljni Mil Martinez, na bubnjevima moćni Chris Hugall, na basu je odlična i precizna Suez Boyle koja suprotno od Harryja se na prvi pogled čini zarobljeno u tijelu mladog muškarca. A svi mi u publici smo ostali zarobljeni njihovim zvukom i energijom koje možete čuti i vidjeti ovdje u najkraćoj numeri cijele večeri:
Sve što u zadnje vrime čujem i vidim iz Engleske je ludo i nenormalno, kao Sleaford Mods, Lambrini girls,
Adult Dvd…
Volim punk kada je brz, žestok, jednostavan i direktan, a uz to i socijalno i građanski angažiran. Tako sviraju, ali tako i snimaju albume, od prve, uživo, bez puno ispravke i aranžiranja. Prava energetska bomba je pomela i pročistila zrak u Tvornici i tko god je kasnio ili odlučio ih preskočiti je pogriješio. Definitivno pogođeno ime za predgrupu. Uvjerite se još jednom i sami ovdje:
Iako da ne griješim dušu moram napisati da su za cijelu europsku turneju od GB kao predgrupa bili najavljeni Britanski punk dvojac Bob Vylan. Ali nakon pro palestinskog i anti genocidnog govora na Glastonbury festivalu ovo ljeto trpe očekivane posljedice u vidu otkaza dogovorenih koncerata i cenzuru kako to i inače biva u današnjem slobodnom svijetu. No i uobičajeno je to da su sada metodom ‘Streisand efekta’ popularniji nego ikad prije, pa bi uskoro oni mogli zvat GB da im bude predgrupa.
Oko 21.20 kako je i predviđeno kreću zvijezde večeri. Jedna stvar bila je dovoljna da se u publici pokrene šutka koja je tek u nekoliko navrata se zaustavila tijekom koncerta. Ne sudjelujem, ali i ne bježim, taktika je dignuti ruke, raširiti dlanove i kao automobilska guma na dokovima trajektne luke služiti za lagano odgurivanje i usmjeravanje tijela i udaraca.
Do tada se Tvornica već krcato napunila, pa i onima koji se ljute kada oko njih se zavrti vrtlog šutke. A ja se ljutim na njih, jer ako ti smeta makni se, nemoj se čuditi tu i musiti, nisi na koncertu grupe Detour.
Letile su čaše pive zrakom i ovoga puta ne mojom rukom, jer toliko bogat nisam, 5 € za točenu i 6 € za limenku, pijem do zadnje kapi.
Kada u bilo koju punk rock svirku ubaciš violinu i harmoniku, to već zvuči dosta istočnije, uz to dodaj namjerno ili originalno loš engleski naglasak i dobio si žanr koji su izmislili Kultur Shock, a po svijetu ga lutajući reklamira GB.
Vječno mršavi Eugene Hutz sa brčićima Mile Hrnića i dugom kosicom ispod šilterice skupa sa cijelim bendom skače po bini i drži ritam s nekoliko gitara koje mu spremno mijenja, briše i uštimava kolega pored bine. Malo tko nije skakao pa i pjevao na ‘My Companjera’ i ‘Immigrant Punk’, tako da onaj tko ima upalu tetive ili istegnuće križnih ligamenata i bolje da nije bio tu, a tko je bio možda je upravo to i zaradio. Dobro su se u gipsy punk rock veselicu uklopile i nove stvari “We Mean It, Man” i “I Have No Time for Idiots”
Da doživljaj bude veći na bini su im se pridružile curke iz New Yorškog benda Puzzled Panther koje snimaju pod etiketom Gogola, a nastupaju s istim Duracell Long life baterijama u guzici.
Na In Musicu se Eugene okitio ukrajinskom zastavom i antiratnim govorom, ovdje je to izostalo, možda da ne bi ispao dvoličan ne spominjanjem još većih patnji Palestine. Izostalo je i surfanje bubnjem na rukama publike, pa je možda to dalo ocjenu manje onima koji ih redovno gledaju, ali onima koji ih prvi put vide vjerujem da nemaju šta nadodati.
Ok, ja koji sam svašta vidio nadodao bih suludo u spektakl i poneku bengalku kao na koncertima Manu Chao ili Shewe, ali nije za očekivati to u prostoru u kojem je zabranjeno i pušenje, pogotovo na sjeveru države, a ne ludom jugu.
Nakon sat i pol vremena i 10 litara prolivenog znoja bend se povukao s bine i tada ide ono klasično žicanje da ih se vrati. Na ‘We want more’ nisu reagirali, na ‘Hoćemo još’ su digli obrve, ali na gromoglasno ‘Svirajte pičke!!’ netko je morao izaći, pa makar osiguranje. Kao ono na koncertu Chuck Berrya 70 i neke gdje publika nije htjela otići, pa ih je voditelj molio, jer iza kantuna su nestrpljivo čekali Pink Floyd i njihovi fanovi.
Pojavio se Eugene sam s gitarom i kapom ala Loša iz Plavog Orkestra i izazvao reakciju fanova skandiranjem: ‘Suada, Suada, da li si me ikad voljela, heej, Suada, Suada...’. Svaka čast tome koji je to poveo, ima pivo od mene.
To me podsjetilo kada sam nekad sa sjevera provocirao igrače Hajduka sa: ‘5 komada, 5 komada to je naša nada…’ U trenucima kada već gube 3-0.
“Uvijek sam obožavao Doorse, a mama me upozoravala: ‘Samo nemoj završiti kao Jim Morrisson’ “ – ispovjedio se Hutz dok je započinjao svoj hit “Alcohol”. Još jedna godina i taman će ga duplo nadživjet.
Nastavljeno je sa “Solidarity” i uz podršku ostatka benda “Understructure” koja se miješala s “Tv Eye” od Stoogesa.
Tek kada tonac pusti neku pismu znamo da je kraj i više nema povratka, a odlazili smo pjevajući “Redemption Song” s Johnny Cashom i Joe Strummerom.
Sjajno otvaranje klupske sezone koje zagrijava srce bolje nego upeklo sunce kožu, bez opasnosti od melanoma, samo od povišenih jetrenih enzima. I to od benda čiji članovi sa svih strana svijeta nemaju vidljivu ni jednu tetovažu na tijelu. Potpuno nevažno, ali meni zanimljivo kao raritet.
Sutra pravac Danska i Blues Heaven festival.
