Sidewalk je nepoznato ime na splitskoj sceni.
Osnovani tek prije godinu dana, nisu imali nekih zapaženijih scenskih izleta, tako da im je večer u Pradoxu u biti bila neka vrst premijere.
Bend njeguje jazz / jazzy izričaj i kreće se u njemu ne iskačući previše van mekih granica forme. Drugim riječima, iskakanje u fuziju i natrag je skoro pa uobičajeno u toj mjeri da postaje zaštitni znak grupe.
Iako nemaju autorskog materijala, samo izvođenje obrada jazz standarda, ali i današnjih kompozicija daje naslutiti specifičnost izričaja koji će, vjerujem, vladati opusom ove grupe.
Da se razumijemo, koncert jest bio nešto više od dobre probe, članovi su više komunicirali očima i mimikom, nego su bili uigrani. I još poprilično toga što bi se moglo svesti pod zajednički nazivnik, negativno, ali ….
Ocjenjivati ovaj i ovakve koncerte tim aršinom jednostavno nije fer, ovaj koncert je bila „pokazna vježba“ i u potpunosti je ispunila svoju svrhu, pogotovo jer se na njemu više “čita između redaka“, nego percipira ono što je viđeno ili čujno.
Bend je sastavljen od pet članova.
Klasična forma jazz benda, koji aranžmanski očito naginje big band smjeru. Ovaj se potencijalni smjer ponajviše osjeća u vokalnom pristupu, ali i aranžmanima koje grupa kreira u obradama.
Kako će biti s autorskim materijalom, ostaje da vidimo.
Na bubnjevima je “stara kuka” Jan Ivelić, koji s palicama ili pak metlicama lijepo funkcionira u krugu koji je bend zaokružio kao svoj.
Drugi dio ritam sekcije, Pasko Jurić, kao i svi basisti. U pozadini, nevidljiv, ali i te kako prisutan svirkom. Čak je dobio i solo točku u toku koncerta.
Duje Divić na saksofonu je ipak na kraju balade ostao prikraćen za svoju punu ulogu u koncertu, jer očito bend još uvijek traži sam sebe i u tom traženju su zapostavili saksofon. Poprilično numera je bio u sjeni, ali je zato za instrumentalnih pružio veoma lijepe note, uhu ugodne.
Bend ga treba više eksploatirati, štoviše, oko njegovog saksofona djelom graditi kompozicije koje će tek doći.
Alga i omega benda, čovjek od koga je potekla ideja o osnivanju benda jazz orijentacije, Nikola Celić, pijanista s korijenima u jazzu, ali i derivatima.
Iako godinama mlad, očito je da mu jazz leži i da će u njemu plivati dugo, dugo vremena, ako ne i cijeli život. Pitanje je samo u kojoj će se formi taj jazz prokazati jednom kad zaokruži traženje k svom izričaju.
I za kraj nabrajalice o članovima benda, ne zato što je žensko, već jer si ima što reći, Sara Barbarić.
Bez namjere da ikoga izdvajam, jer na ovoj su “generalnoj probi” manje više svi članovi dali svoj obol, ipak moram Saru izdignuti bar stepenicu više.
Razlog?
Njen vokal!
Iako nebrušen, na momente sirov, Sara plijeni njime kao velike dive žanra. Usporedba s jazzy verzijom Amy Winehouse možda izgleda pretjerana, ali vrijeme je na njenoj strani.
Asocijativno potječe negdje iza Delte Mississippija, iz neke barake u kojoj na prašnjavom podu posutom piljevinom svira jazz bend, pod svjetlom petrolejskih lampi…
Najvrijedniji je “asset‘ benda.
Sidewalk će ići u nekom smjeru i teško je u biti predvidjeti gdje će ih život odnijeti. Možda će ovaj “preliminarni” koncert biti ujedno i njihov „swan song“, a možda ćemo se jednog dana hvaliti s time da smo bili na njihovom “embrionalnom” koncertu.
Tko zna, ali ma gdje krenuli i ma gdje završili, bilo je zadovoljstvo prisustvovati nečemu što u konačnici može biti veliko.
Potencijal je tu, vrijeme će pokazati ostalo!
