Rambo Amadeus je pohodio Split.
Nakon odgode koncerta u Veljači, napokon smo dočekali da se MegaCar pojavi.
Posljednji put Rambo je gostovao u Kocki daleke 2017. godine, kad je pružio nezaboravan koncert koji je kao tsunami pomeo sve ograde, kako među publikom, tako i između pozornice i publike. Bio je to koncert za pamćenje, što uostalom dokazuje i činjenica da je osvrt na taj koncert drugi najčitaniji post od kad je portala (prvi je dakako osvrt na Feral!).
Rambo je po samom izlasku na pozornicu upozorio publiku da „ne očekuje previše“, jer je “star i s jednom nogom u grobu”. Možda je ovo bilo ono unaprijed, “rekao sam vam!” ili njegov štos, vrag će ga znati.
Uglavnom već od prvih se nota dalo razaznati da će Rambo ovaj put usmjeriti fokus svog bivstovanja na pozornici na svoje monologe i verbalnu komunikaciju s publikom, a manje na samu svirku.
Tako je i bilo, Rambo je veoma rijeko uzimao gitaru u ruke, skoro je cijelo vrijeme verbalno komunicirao s publikom i da, otelo se par briljantnih primjedbi, pogotovo u svjetlu nemilog događaja na Rivi od prije par tjedana. (“ja ponio kupaće, nikad se ne zna” ili ” ja sam Crnogorac”, .. ), uglavnom, na svoj je način pridonio osudi čina i izvrgnuo ga ruglu u kojem je humor prešao u gorku satiru.
Cijeli je koncert Rambo kao neka vrst balkanskog Zappe lamentirao nad svim i svačim i na opće odobravanje publike, uspijevao održati dobru atmosferu skoro bez muzike. Čisto muzički fragmenti su bili rijetki, a kad ih je bilo, bili su (pre) kratki. Znam, koncept je koncept i Rambo ne robuje nikome (osim “Nadzornom Odboru” 🙂 ) i nikakvom šablonu.
Kao i svaki car, a pogotovo MegaCar, on jednostavno radi ono što u tom trenutku najviše želi, a na publici je da se prilagodi.
Kako je “Nadzorni Odbor“ naložio, predstavu je vodio više kao performanse nego kao punokrvni koncert. I u tom jest velika razlika između koncerta u Kocki i ovog u Judinom Drvu.
Kao svaki car, tako i ovaj koji si je dao ime Rambo Amadeus ima svoju armiju sljedbenika i ona ga prihvaća u bilo kojem izdanju. Ni splitska publika nije izuzetak, drag joj je Rambo bilo da lamentira nad hudom sudbinom (“da prdi uludo“), bilo da priča vic, bilo da moćno praši gitaru u nekom kratkom jamu s bendom.
Ukratko, Split voli Ramba u svim mogućim izdanjima i varijacijama.
Ovaj put je Rambo pohodio Split samo sa saksofonistom kao duhaćim djelom benda, ali to nije smetalo da u (rijetkim) trenucima instrumentalnog djela koncerta sve skupa zvući nevjerojatno močno, uigrano i maštovito. Nadam se da će kao i Zappa, Rambo ipak malo skrenuti s „narativnog“ u „muzički“ koncept, jer svi znamo kako izgleda punokrvni Rambov koncert na kojem je u fokusu muzika. To je totalni „raspad sistema“, jer ritam sekcija je jedna od najimpresivnijih koje sam vidio u posljednje vrijeme, moćna do bola, uigrana, .. , klavijature su točno onakve kakve “mali Ivica zamišlja“ kad zamisli Zappa/Floyd pozadinu, saksofon iskren i pun i naposljetku Rambo velik sa svojim lucidnim pristupom sviranju gitare.
Sve ovo ionako ne bi bilo moguće osjetiti da nije bilo izvanrednog razglasa. Judino Drvo se potvrdilo kao mjesto gdje je sve moguće kad je u pitanju zvuk. Rambov vokal, ili bolje rečeno glas je bio dobro ozvučen, jasan, čist i razgovijetan. Ovo su u biti i osnovni uvjeti za ovakvu vrst nastupa. Uz maštovitu i jednostavnu igru svjetla, sve skupa se pretvorilo u jedan izuzetan doživljaj.
Rambo je „odsvirao” i “odrecitirao” svoje. Bilo je tu Brazila, bilo je tu rockije, bilo je play backa, bilo je tu dalmatinskog stiha, bilo svega, iako instrumentalno, veoma siromašno u minutaži.
Što reči za kraj, Rambo est Rambo i malo se tu može dodati, ili ga volite, ili ga ne volite, sredina ne postoji.
Split je očito u prvoj grupi!