Rambovo ukazanje, u, ni manje ni više nego u HNK Split, je jedno od onih koje svoje postojanje temelje na pomalo nadrealnom doživljaju, a i percepciji pojma, umjetnost.
Jer HNK Split pa i ostale slične institucije su pojmovno i perceptualno vezane za riječ umjetnost, ali one salonskog predznaka (ništa lošeg u tome) ili prevedeno, uz drame, opere, operete, .., dok je pojam rocka ipak van horizonta i lepeze kojom pokrivaju ovaj segment ljudske djelatnosti.
Da se razumijemo, nisu baš toliko rijetki slučajevi da takve institucije bivaju domaćini i rock izvedbama, ali ipak, predstavljaju prije iznimku, nego pravilo.
I kad se na sve izneseno „nakalemi“ performanse koji u biti nema svoju striktnu definiciju pripadnosti ikakvom žanru i vrsti, onda sama činjenica poprima epski značaj.
I baš je taj „feeling“ carevao na koncertu Ramba Amadeusa s Makedonskim nacionalnim jazz orkestrom u HNK Split.
Kako sam bio prisutan na koncertu u Šibeniku prije nekoliko dana, na sam spomen HNK Split i Ramba, nad glavom se nadvio upitnik. Jer, intrigantno je bilo pitanje, kako će Rambo od komorno/čobanskog moda iz Šibenika, prešaltati na komorno/komorni mod u HNK i pri tom ostati to što jest, Rambo Amadeus, (kojeg neki poznaju i kao Antonija Pušića.)
I odmah u startu, onako s neba pa u rebra, pogodio je, ali Rambo ‘ko Rambo, pametan je to i lukav performer, krenuo je s adutom u rukavu i nije ga ispustio do kraja predstave. (da, predstave, jer je ipak ono performanse bilo iznad pojma koncert.)
Dakle, prilagođavajući se ambijentu, ali i trenutku, Rambo je kroz koncert (ipak ću ga tako nazvati) plovio vođen svojom naracijom i dakako spontanošću protkanom humorom, ali i satirom. Dakako u svom šeretsko / zaraznom stilu nasmijavao ja auditorij, ali ne samo time. U biti dio narativnog na koncertu je bilo iznošenje misli većine umjetnika na pozornici, ali koje se malo tko usudi javno izgovoriti. Ali Rambo si sebi može dopustiti puno toga, tako da ni ova narativna eskapada nije ništa neobično za njega.
Nadalje, namjerno ili ne, ipak je pazio na balans izgovorene riječi kao uvoda u kompozicije i samih kompozicija. (a znalo je bili i obrnuto)
Balansirajući između narativnog i instrumentalnog postigao je ravnotežu kakvu je iziskivao ambijent u kojem se koncert odvijao i time u biti zapečatio opći utisak kojeg je sam koncert ostavio na prisutne.
Sam kraj s opernom pjevačicom Rahelom Ujević, je bio suzdržaniji nego u Šibeniku, kad je, sada već čuveni refren „Jebi ga, jebi ga, Rambo!“ bio dio kompozicije, za razliku od Šibenika, kad je bio udarni ovan koji je otvorio vrata tarapani u obliku bisa i monstruozne izvedbe „FAP mašina“.
To se nije dogodilo u Splitu, a ni „FAP mašina“ na bisu, poglavito iz gore iznesenih razloga. Jer skandiranje „Čobane vrati se, tvoje ovce te trebaju“ ipak spada u neki drugi prostor i drugi mod koncerta .
Ono što prvenstveno oduševljava kod ovog čovjeka, jest po tko za koji put spomenuta elokvencija, ali ne ona koja ima posljedicu načitanost (što ne negiram kod njega), već urođena spontanosti i uvježbanog govora bez dlake na jeziku.
Njegovi su koncerti svaki za sebe doživljaj, ali prije odlaska na njegov koncert nemate pojma što ćete dobiti, ili da parafraziram drugog genijalca, Forrest Gumpa, „Concert is like a box of chocolates. You never know what you’re gonna get“.
I kao i kod bombonijere, što god od Ramba dobijete, uvijek je slatko!
i mali foto album:
*sve fotografije: Music LP-Undergroud
